Čuvaj te rukice male i obraščiće slatke, meni nikad rekao nisi da bi ih htio imati…
Nakon 15 provedenih godina, zajednički provedenih godina, mogu reći da je sve bilo baš onako kako sam uvijek znala da će biti. Počeci su nam, doduše, bili kvrgavi, često puni bolnih riječi koje smo oboje izgovorili, ali valjda je tako među srednjoškolskim ljubavima. A onda smo počeli studirati. I onda smo završili studije, zaposlili se, […]
Nakon 15 provedenih godina, zajednički provedenih godina, mogu reći da je sve bilo baš onako kako sam uvijek znala da će biti.
Počeci su nam, doduše, bili kvrgavi, često puni bolnih riječi koje smo oboje izgovorili, ali valjda je tako među srednjoškolskim ljubavima. A onda smo počeli studirati. I onda smo završili studije, zaposlili se, vjenčali. I našoj sreći nije bilo kraja, mislio si ti. Ja nisam. Ja sam uvijek znala da svaka sreća ima kraj. To me je život još od djetinjstva naučio.
Ja nisam imala uzor u ocu i majki, ja nisam imala priliku gledati kako se brak čuva i kako se ljubav gradi i učvršćuje. Samo sam mogla pretpostavljati. I učiti iz svojih grešaka.
Bio si mi prvi i jedini. I ja sam tebi bila prva. Više nisam jedina.
Toliko je ljubavi među nama bilo i ja sam je čuvala najbolje što sam znala. Ali nikad se nismo odlučili na onaj sljedeći korak. Onaj za kojeg su nas svi uvijek pitali. Nikad nismo odlučili imati mali plod naše ljubavi. Uvijek smo bili dovoljni jedno drugome. I ti si se o meni brinuo. Onako kako nikad nije. Pokrivao me u hladnim noćima i grijao mi svojim toplim dahom ruke na hladnoći. Bodrio me kad sam imala probleme na poslu i podsticao na dodatna usavršavanja.
Ja sam bila tu da ti izmasiram stopala nakon beskonačnih sastanaka i grijala ti mlijeko da bi navačer lakše zaspao.
Ko god nas je vidio govorio bi da smo savršen par, jedni od rijetkih koji uvijek izgledaju sretno. I bili smo.
I onda smo se počeli udaljavati. Ja sam puno radila, ti si puno radio, malo smo pričali. A ljubav? Ne znam šta se desilo. Mislila sam da se volimo dovoljno da prijeđemo puno toga. Ali znala sam, svaka sreća ima kraj. Tome me život još u djetinjstvu naučio.
Taj dan, daleko nakon što smo mi postali prošlost, nikad neću zaboraviti. Tad sam vidjela kako tvoje lijepe ruke koje su prolazile kroz moju kosu sad drže jedne druge. I to s obje strane. Jedne su držale nasmijanu ženu, a druge su nježno čuvale male rukice. Male rukice koje mi nismo imali. Male rukice koje nikad nisi htio sa mnom. Male rukice koje nikad ni spomenuo nisi da bi htio.
Bože, koliko sam htjela da te velike smeđe oči i rumeni obraščići budu naši. Da ih i ja čuvam onako kako ih ti sada čuvaš.
Bol koji sam tad osjetila mogao bi planine uništiti, a suze koje sam od tada isplakala bi mogle još jedno more napuniti.
A ti, sjetiš li me se ikad? Ne vjerujem. Te okice, koje su sad razlog tvog života, ne daju ti vremena da misliš na prošlost.
A ja? Ja imam svoja četiri zida, suze i sjećanje.
Čuvaj te rukice male i obraščiće slatke. Čuvaj ih. Meni nikad rekao nisi da bi ih htio imati…
Pismo smo dobili od naše čitateljice koji nas je zamolila da ga anonimno objavimo. Javite nam se i vi na redakcija@narod.ba
Ostala pisma čitatelja:
>> Pitate me zašto sam napustila BiH? Zbog vas, uhljupi jedni!
Komentari