Žena radi u dijaspori, a muž je u Bosni nezaposlen
Ovome što ću sad napisati svjedočim često. Nažalost. Živim i radim u dijaspori zadnjih nekoliko godina. Imala sam tu sreću da mi posao dozvoljava da vrlo često putujem u Bosnu i Hercegovinu. Kako ne vozim, putujem autobusom. Očekivala sam da ću najviše vidjeti osobe koje dolaze raditi na crno po tri mjeseca. To je donekle […]
Ovome što ću sad napisati svjedočim često. Nažalost.
Živim i radim u dijaspori zadnjih nekoliko godina. Imala sam tu sreću da mi posao dozvoljava da vrlo često putujem u Bosnu i Hercegovinu. Kako ne vozim, putujem autobusom. Očekivala sam da ću najviše vidjeti osobe koje dolaze raditi na crno po tri mjeseca. To je donekle bilo tačno.
Uvijek ima nekoliko osoba u busu koje rade na crno, malo ko zapravo stalno živi u dijaspori. Međutim, ono što me iznenadilo je to da su u busu uglavnom žene. Muškaraca skoro i da nema.
Najviše me zabole njihove priče… Znaju se te žene, pa pričaju svoju sudbinu, a ja, kao i svi ostali, mogu čuti sve što se u busu priča.
Priča je bezbroj, ali sve se uglavnom svode na jedno: Žena radi, a muž je u Bosni nezaposlen.
Jedna drugoj pričaju kako jedva čekaju da vide svoju djecu, kako ne znaju u čemu im materinstvo prođe. Njima žao djece. Meni žao i njih i djece.
Onda krenu vaditi svoje nesesere s lijekovima. Nema za šta ih sve ne piju, a najviše zbog problema s kostima i zglobovima.
Pa kad krenu pričati kako se brinu o djedovima i babama po inostranstvu… koliko ih ti ljudi iskorištavaju…i još im zahvalne moraju bit.
Jedna drugoj govore kako im muževi ne mogu naći posao, kako je situacija teška… Pa se upitam: «Vjeruje li ijedna u to što govori?» Ti ženo, ti kraljico koja si svoju djecu tom delbederu ostavila radiš po dvije smjene dnevno i njemu šalješ pare! On nema posla, a ti imaš! E, moj Bože, dokle smo došli…
Poneke sebi priznaju, kažu i same da svaki mjesec šalju pare, a kad dođu, ništa se u kući promijenilo nije. Sve potrošeno, muž ne zna na šta. Kaže da život košta. A ona nabavi sebi još posla jer hoće da pošalje dijete na ekskurziju, da ima nove patike, knjige za školu, da mu plati fakultet da ne bi ribao WCe kao mati.
Tačno mu se život zgadi na pojedine muškarce! Nesposobne spodobe koji su sebi dozvolili da ih žene od 50 kg izdržavaju. A ko su oni…Face… Ma nemojte da vam ja kažem šta ste vi!
I na kraju 15satnog putovanja, izlaze one iz busa… Isfenirane, lijepo obučene, našminkane… i narod kaže: Lako je njima, one imaju posao. Uvijek dotjerane, nije im ništa.
Ništa nije njihovim nehljebovićima od muževa. A njima je svašta nešto!
Pismo smo dobili od naše čitateljice koja nas je zamolila da ga anonimno objavimo. Javite nam se i vi na redakcija@narod.ba
Komentari