‘Vodili smo ljubav po hotelima… pozove me u kabinet’: Ispovijesti studentica koje su polagale ispite preko kreveta

Okruženi utegnutim, mladim tijelima, nizovima zdravih zuba, nogama na potpeticama, smijehom, široko otvorenim očima, licima koje će starost načeti tek za desetak godina – prosvjetni radnici, ponekad, ne odolijevaju Je li u Jugoslaviji bilo moguće ispite položiti preko kreveta? Sudeći po ispovijestima studentica iz 1982. godine, ako je studentica bila za, itekako je bilo moguće. […]

Okruženi utegnutim, mladim tijelima, nizovima zdravih zuba, nogama na potpeticama, smijehom, široko otvorenim očima, licima koje će starost načeti tek za desetak godina – prosvjetni radnici, ponekad, ne odolijevaju

Je li u Jugoslaviji bilo moguće ispite položiti preko kreveta? Sudeći po ispovijestima studentica iz 1982. godine, ako je studentica bila za, itekako je bilo moguće.

Neke su ispričale što se dogodilo kad su odbile, dok su druge otkrile što se događa kad kažeš “da”. Njihove ispovijesti Index.hr donosi u suradnji s Yugopapirom.

Ožujak 1982: Nije ni novo ni neobično da profesori i asistenti fakulteta i studentice – stupe u neke druge odnose, koji s podučavanjem nemaju mnogo veze (osim podučavanja u jednom, veoma određenom smislu). U to, tko koga podučava nećemo ulaziti, jer to zavisi od slučaja do slučaja…

Stvar, najčešće, počinje u kabinetu, a završava se u nekoj iznajmljenoj sobi ili hotelu. Završava se uvijek. Inicijativa, najčešće, potiče od “svećenika” ovih hramova (ah), prosvjete i kulture. Okruženi utegnutim, mladim tijelima, nizovima zdravih zuba, nogama na potpeticama, smijehom, široko otvorenim očima, licima koje će starost načeti tek za desetak godina – prosvjetni radnici, ponekad, ne odolijevaju. Tad se događaju pokušaji avantura, avanture, ili (rijetko) ljubavi.

“Pozove me u svoj kabinet…”

Na jednoj strani je uvijek znanje, koje pravilno upotrebljeno jedno vrijeme može sebi priuštiti mlado, nepotrošeno, svježe tijelo. Na drugoj – tijelo koje je često i nosilac glave koja zna, ili ne zna kakvi su završeci ovakvih avantura; hoće ih, ili neće.

Aleksandra Novaković diplomirala je na Ekonomskom fakultetu prije dvije godine. Visoka, vitka, rasna: “Sve je počelo na pismenom ispitu. Bio mi je to posljednji ispit. Nisam sklona prepisivanju, ipak, za ovaj ispit spremila sam ‘puškicu’. Izvadim je u neko doba, i kako sam bila nespretna, dežurni profesor to primijeti, priđe mi i pozove me u svoj kabinet jer mu je spisak tamo. Ja mu kažem da me zapiše tu, da nema potrebe da idem s njim gore. Kako je on inzistirao, odemo, i tamo on meni odvoji jednu pedagošku žvaku. Ja slušam. Znate li da se ovakvi prekršaji kažnjavaju sa šest mjeseci zabrane polaganja ispita, pita me. Bez obzira, kažem, vratite mi indeks. Odredi mi da dođem za dva dana. Ja pošaljem prijateljicu. Pa, nije mi to bilo baš pametno, jer joj on kaže da će ga samo meni dati. Indeks, mislim.

Pokušala sam tada da s njim razgovaram prijateljski. Kažem mu lijepo zašto sam prepisivala, i da mi je to posljednji ispit. Nek radi što hoće, samo nek mi vrati indeks. On kaže, hajde, pitat ću vas ovdje. Nije vrijedilo. Sasluša me i priopći mi da nisam zadovoljila. Naravno da nisam. Postajalo mi je jasno, kako ga jedino mogu zadovoljiti.

‘Zašto profesore baš mene, jesam li vas bilo čime izazvala’, pitam ga.

‘Upravo zato što se ne date. Čitao sam posljednji Start. Sličite na duplericu, jeste li to vi?

Tako dakle! Intelektualac! Ne čita samo stručnu literaturu nego i štampu. Naravno – pa udžbenici imaju jedan nedostatak: nemaju strane s golim ribama.

Onda on zaključa vrata, toči nam viski i kreće na mene. Hrvali smo se mi tu jedno petnaest minuta, sve dok ga nisam otjerala u materinu i izletjela van. Došla sam po svoj indeks još jednom. Neuredna i masne kose, kako sam redovno odlazila kod njega, sve u nadi da će ga proći volja. Sretnem ga u hodniku. Izlazimo iz zgrade. On mi postavi nedvosmislen ultimatum. Poći ću sad, odmah s njim u njegovu vikendicu, ili ću biti kažnjena. Rekla sam mu što mislim o njemu, a mislila sam dosta toga, i dva dana kasnije vidim na oglasnoj tabli da mi je zabranjeno polaganje ispita tri roka.

Odem onda u odsjek za studentska pitanja, i ispričam im što mi se dogodilo. Tamo mi kažu da mi je najbolje da šutim jer nemam dokaza za svoju optužbu. Nisam mogla da se otmem utisku da su priče kao što je moja već slušali. Ispit sam položila nekoliko mjeseci kasnije kod drugog profesora.”

Sanja, crnka, markantna, na kraju studija književnosti. Spremala se za izlazak i pričala: “To je bila ljubav. Stvarno ljubav. On je, u to vrijeme, bio asistent. Enciklopedija koja hoda. Obožavala sam ga uvijek s istog mjesta u prvom redu slušaonice. Meni su tada bile 22, a njemu 37 godina. I – tako, sve dok ga jednom nisam vidjela u restoranu, kako s još dva asistenta sjedi i pije. Ona dvojica odu, a on sjedne sa mnom. Počne mi se udvarati, otprati me do kuće i poljubi u ulazu. Ja shvatim da sam totalno, apsolutno i nepovratno zablesavljena.

Nekoliko mjeseci smo se viđali svakodnevno. Sve je bilo kao u nekom snu. Koliko je taj čovjek mašte imao – to nije normalno. Gadno je bilo samo to što šest puta nisam uspijevala da položim ispit. Pita nas komisija od tri profesora. Jedan od njih je on, a ja, kako ga vidim, paraliziram se i vratim cedulju.

Izvodio me u klubove. Upoznavao s književnicima i pjesnicima. Počela sam piti zajedno s njima. Ljubav smo vodili u sobama njegovih prijatelja ili u hotelima, ali mi to nije bilo važno. Jednog dana, kad je Beograd bio stvarno bijel, bio je ogroman snijeg – kaže on meni da je oženjen i da ima dijete. Onda su još neke stvari bile bijele.

Nastavak teksta čitajte ovdje.