I sve ja to mogu podnijeti, ali da moje sestre, moju krv ne zanima kako je nama… To ne mogu podnijeti.

Imam 25 godina i najmlađe sam, treće, dijete u svojoj porodici. Imam dvije starije sestre koje su se po završetku školovanja udale i otišle u dijasporu. Dok su živjele s roditeljima radile su i pomagale u svakodnevnim troškovima. Mama ima problema sa zdravljem i nije zaposlena. Međutim, ona je uvijek puno doprinosila kućanstvu. Brine se […]

Ilustracija

Imam 25 godina i najmlađe sam, treće, dijete u svojoj porodici. Imam dvije starije sestre koje su se po završetku školovanja udale i otišle u dijasporu.

Dok su živjele s roditeljima radile su i pomagale u svakodnevnim troškovima. Mama ima problema sa zdravljem i nije zaposlena. Međutim, ona je uvijek puno doprinosila kućanstvu. Brine se oko bašče, uzgaja piliće i brine se za sve što treba u kući. Otac je nezaposlen, tj. radi samo sezonske poslove, ali sada je već u godinama kada nije u stanju raditi teške fizičke poslove, tako da ne može raditi ni ono što je prije radio.

Ja sam se nakon završetka srednje škole zaposlio i od tada neprekidno radim. Plata je, naravno, mala, ali ja sam zadovoljan da imam bilo šta jer sam jedini sa stalnim prihodima u kući.

Sestre se ne sjećaju da smo ikad postojali. Ni ja, njihov najmlađi brat, a kamoli roditelji koji su ih odgojili.

Ponekad nazovu, jednom ili dva puta mjesečno, pitaju kako smo i to je to. Obje rade u inostranstvu i imaju lijepa primanja. Razumijem ja da i njihov život košta, da imaju djecu i sl., ali da za cijelu godinu dođu samo jednom u Bosnu i da roditeljima ostave po 100 KM- e, to ne razumijem! Samo govore da hoće da lijepo žive, da imaju sve što im roditelji nikad nisu pružili, da su željne svega i da im tri života ne mogu biti da nadoknade sve što nisu imale prije.

Ponekad se pitam razmišljaju li kako je meni, kako ja spavam kad znam da moram kupiti drva i ugalj za zimu? Od čega da kupim? Zadužim se i tako u krug. Sve ispočetka. Jednu brigu skinem, a druge dvije mi se već natovare.

Priznajem, muško sam od 25 godina i plačem ko malo dijete dok ovo pišem. Život mi se smučio. Kako da mislim o boljoj budućnosti kad je za mene nema? Otići ne mogu (nikad me sestre nisu ni pozvale da odem u dijasporu), a kako bih ostavio oca i mater? Sad su već u godinama i ne mogu biti sami. Ko će ih vodati po doktorima? Ko će platiti doktore, snimanja, lijekove, hranu? Ja, ja ću platiti! Ali bojim se da više ne znam kako. Još se samo kod zelenaša nisam zadužio.

I onda me pitaju što se ne ženim. Pa ko će mene? Radim od jutra do mraka i opet nemam ništa, živim s roditeljima i tako će biti dok ne umrem. Da sam ja žensko ne bih ni ja htio nekog ko je u mojoj situaciji.

I sve ja to mogu podnijeti, ali da moje sestre, moju krv ne zanima kako je nama… To ne mogu podnijeti.

Pismo smo dobili od našeg čitatelja koji nas je zamolio da ga anonimno objavimo. Javite nam se i vi na redakcija@narod.ba

Moglo bi vas zanimati: Pitate me zašto sam napustila BiH? Zbog vas, uhljupi jedni!

Moglo bi vas zanimati: Kad ću se udati? Kako izgleda- nikad! A možda ni tad!

Moglo bi vas zanimati: Žena radi u dijaspori, a muž je u Bosni nezaposlen