PRVI DANI SDA: Prvi na spisku bio je Alija Izetbegović, drugi Adil Zulfikarpašić, treći neki Čengić i tako redom…ja se potpisujem na 28. mjesto…

Piše: Mesud Čevra Dođe i osamdeset treća, hapšenje Mladih muslimana – prvo Alija, pa redom Rušid, Behmen itd. Sve mi je prozujalo kroz glavu. Pitam se zašto oni nisu prihvatili lažne pasoše da bježe, kad sam im ih nudio prije samo pola godine. Ja sam se dobro prepao. Ovi iz DB-a su sigurno saznali da […]

Piše: Mesud Čevra

Dođe i osamdeset treća, hapšenje Mladih muslimana – prvo Alija, pa redom Rušid, Behmen itd. Sve mi je prozujalo kroz glavu. Pitam se zašto oni nisu prihvatili lažne pasoše da bježe, kad sam im ih nudio prije samo pola godine. Ja sam se dobro prepao. Ovi iz DB-a su sigurno saznali da sam im nudio lažne pasoše preko daidže, rahmetli Ibre. Samo sam čekao kada će doći po mene. Supruga Vesna je nešto skontavala, ali se nije miješala u moj posao. Skontao sam kroz analizu, bez rasprave sa bilo kim, da je udar na Hamdiju i Agrokomerc samo uvertira i da će stvari krenuti naopako.

Na poslu i u novinama su se utrkivali pisari pišući o fundamentalistima i onima koji prave “zelenu transferzalu” za Tursku. I ranije sam u javnom narativu često slušao priče o zelenoj transferzali, a komunisti su taj pojam koristili kao toljagu protiv bošnjačkih kadrova koji nisu mislili isto. Dakle, krenuo sam da istražujem šta je to zelena transferzala. Saznao sam da je to naziv projekta pruge normalnog kolosijeka koja ide od Banja Luke do Kosovske Mitrovice preko Sandžaka. Taj projekat je 1863. godine završila jedna poznata švedska firma, koja je prije toga izvela i radove na pruzi normalnog kolosijeka od Oštarija u Hrvatskoj do Banja Luke. 

Kada su Rusi, preko austrougarskog konzula iz Trebinja, saznali za to, Ruska pravoslavna crkva je poslala emisare i agente na Balkan sa samo jednom idejom – da se zaustavi izgradnja te pruge, jer bi se u protivnom spojio istok sa zapadom i pravoslavlje bi nestalo. To se može naći u diplomatskim prepiskama ambasada koje su bile smještene u Trebinju. Dakle, to je prava zelena transferzala – ona koja želi spojiti istok i zapad preko Sarajeva, Gacka i Sandžaka, do Kosovske Mitrovice i dalje do Soluna.

U Mostaru su takozvani komunistički novinari, a koji su kasnije bili i danas su glavni urednici svega što se napiše – doduše, ne piše se mnogo – kod Safeta kreirali javno mnijenje. U to vrijeme, na lijevoj obali, svjedočio sam kako se magarci vežu za sadrvane u džamiji na Tepu i kako ih slikaju stranci. To je bilo normalno u društvu bez Boga – da se igra kozaračko kolo po džamijama. Niko se nije usudio ni komentarisati izjave Edine Rešidović Behmen, glavnog tužioca, koja je cvjetala dok je davala intervjue o “poganim muslimanima” koji truju komunistički duh i jednoumlje.

U razgovoru sa ocem o Mladim muslimanima saznao sam mnogo toga. Naime, i on je, rahmet mu duši, godinu dana, 1949., bio žrtva njihove spletke sa Udbom. Optužili su ga lažno da je bio ustaša i da je pravio zločine nad Srbima. Jednog po jednog Bošnjaka iz Dubrava su dovodili da lažno svjedoče. Tako je moj otac lažno osuđen na smrt streljanjem. U žalbenom postupku, Bošnjaci iz Mladih muslimana nisu se više pitali. Na sud su došli oni koji su pobjegli sa jame, i dva brata Sotra iz Trebinja, koji su poznavali mog oca. Izjavili su da on uopšte nije bio prisutan kada je počinjen zločin. Tako je sudija Kon Filip, inače Jevrej, skinuo mog oca sa vješala i oslobodio ga. Jedan od braće Sotra postao je kasnije veliki režiser u Jugoslaviji. Sa njegovim bratom sam bio u Mostaru i ispričali su mi sve. Otac me preklinjao da ne pričam o tome, jer su svi oni kasnije postali vjerne sluge Udbe i mogao bih imati problema. Inače, moj otac je bio hafiz i iskreni vjernik.

Vrijeme je prolazilo. Mladi muslimani su pušteni kući nakon nekoliko godina. Neki su u zatvoru umrli, kao Rušid Prguda, dok su ostali izašli kao heroji. Berlinski zid je srušen i komunizam, društvo bez Boga, počelo je da se urušava. Došle su devedesete. Jugoslavija se tresla, Hrvatska i Slovenija su se odvajale, Bosna je bila na udaru. U Hrvatskoj, Tuđman poklapa, kao general JNA, sve pore društva. Dolazi do izdvajanja Hrvatske iz Jugoslavije. Šta da se radi? Razgovaram sa nekim ljudima u Sarajevu – svi su zabrinuti. Na Bosni će se sve istresti, jer BiH je data Srbima i Hrvatima kao druga država, dok Bošnjaci nisu imali ni jednu.

Jedne noći, dolazi mi čovjek na vrata, ostavlja kovertu i kaže: “Ja ću navratiti za sat da je uzmem.” I tako bi. Pitanje je bilo – da li sam za formiranje jedne demokratske stranke koja bi pokrivala muslimansko-bošnjački povijesni krug. Trebalo se potpisati. Prvi na spisku bio je Alija Izetbegović, drugi Adil Zulfikarpašić, treći neki Čengić i tako redom, do broja 27. Ja se potpisujem na 28. mjesto. Čovjek dolazi, ni kafu neće, ništa. Čak mi ne kaže ni ko je poslao spisak. Samo kaže: “Tvoji prijatelji iz Sarajeva.” Nikada nisam pitao Hilmu Neimarliju da li je on to poslao, ali sam vjerovao da jeste, jer me dobro poznavao.