MESUD ČEVRA: Prof. Čaušević mi je rekao nakon govora Alije u Holiday Innu, bježi, ovi će uništiti Bosnu!

Piše: Mesud Čevra   Prošlo je neko vrijeme, zove me neko. Bio je to Adil Zulfikarpašić. Javi se, poselami, ja mu kažem: “Pozdrav.” Kaže: “Ništa, samo želim da znam hoćete li doći na inicijativni odbor u hotel Holiday Inn tada i tada, gdje ćemo donijeti odluke o organiziranju jedne političke partije.” Za nekoliko dana zove […]

Piše: Mesud Čevra

Prošlo je neko vrijeme, zove me neko. Bio je to Adil Zulfikarpašić. Javi se, poselami, ja mu kažem: “Pozdrav.” Kaže: “Ništa, samo želim da znam hoćete li doći na inicijativni odbor u hotel Holiday Inn tada i tada, gdje ćemo donijeti odluke o organiziranju jedne političke partije.” Za nekoliko dana zove me i profesor Ćausević, isto pitanje. Kažem: “Naravno, vidimo se tamo.” I tako je bilo.

Otišao sam u Holiday Inn, sala puna, niko nas ne bilježi. Vrlo je interesantno kako sam uopće došao tamo. Bio je kongres Saveza komunista Jugoslavijei delegat iz Mostara bio je moj prijatelj, profesor Pantić Dragan. On je znao da i ja idem na kongres, pa smo sjeli u auto opštinskog komiteta – ja do Sarajeva, a on ode za Beograd. Mislim da ga je u Sarajevu čekao Nijaz Skenderagić. Iako nisam bio član KPJ, pred sami kraj njenog postojanja provozao sam se njihovim autom zahvaljujući mom dragom prijatelu, pokojnom Draganu. Za vrijeme rata on je bio u Crnoj Gori, a otac mu je umro u Blagaju. Kako nije bilo popova, sahranili smo ga i proučili mu fatihu. Kada se završilo, popovi su došli s Draganom.

Na kongresu je bila frenetična atmosfera. Mijenjali su se govornici – prvi Alija, pa Adil, pa nekakav Čengić, priča o pravnoj državi od ponedjeljka i tako dalje. Međutim, kada je profesor Ćausević izašao za govornicu, tako je govorio da je dobio aplauz od deset minuta. Svi ostali su ostali neprimjetni pored njega. Izašao sam na pauzu kada je profesor Ćausević otišao. Pitao sam ga: “Gdje ćeš tako rano?” Kaže: “Ovdje nije meni mjesto.” Iznenadio sam se. Kaže mi: “Bježi, ovi će uništiti Bosnu.” Ode ljut kao paprika.

Kada se završilo, otišli smo na željezničku stanicu, u neku kancelariju gdje je, valjda, radio neki čovjek. Ja sa Adilom šetam, a tamo Alija, još nas desetak, pričamo i tako. U jednom momentu Alija mi dade oko 1000 pristupnica i kaže: “Evo ti za sada, pa neko će doći ako nestane.” Uzmem pristupnice za SDA.

Na voz za Mostar. Nikome ništa ne pričam. Prošlo neko vrijeme, zove me neko iz centrale SDA Sarajevo – Behmen Omer. Kaže: “Čevra, čuješ, ja bih došao dole da napravimo odbor, ako si učlanio neke ljude.” Kažem: “Jesam, kada dolaziš?” Kaže: “Sutra bih došao iz Dubrava do tebe. Ok.”

Ja preko nekoga obezbijedio Titovu vilu za sastanak. Obavijestim dr. Tarika Muftića, inž. Bajazita Tikvešu, jednog momka iz Podveležja koji se vratio iz Saudije i još nekoliko ljudi – izvjesnog Maksumića iz prevoza i još nekoga s rudnika. Tako nas je bilo negdje sedam-osam, ne više. Bilo je to još veoma osjetljivo vrijeme, nije se javno propagiralo.

Prije tog sastanka molio sam Ziju Demirovića da i on učestvuje, ali nije htio. Naprotiv, rekao mi je: “Dok to radiš, nemoj se sa mnom družiti.” Ipak, svaku večer smo sjedili kod “Iredente”, slastičarne. Ja, on, Meho Kreso, Pecelj Desimir i Miro Mahmutćehajić. Ponekad bi nam se pridružili Hrvoje Soče, profesor, i Doko, koji će kasnije biti prvi ministar odbrane.

Došao je Omer Behmen, sastanak je održan. Tu smo izabrali dr. Tarika Muftića za predsjednika, inž. Bajazita Tikvešu za potpredsjednika, a mene za sekretara. Za tri do četiri sedmice, u sali džamije na Tepi, skupilo se dvadesetak ljudi. Neki su dolazili po zadatku tajnih službi, kao Marić i drugi, dok su ostali bili tu da čuju moje predavanje i raspravu.

Krenuli smo da obilazimo Hercegovinu i da formiramo odbore. Kod Maksumića na rudniku, Behmen i Adil Zulfikarpašić tražili su od mene da im dam predsjednike odbora Hercegovine. U Nevesinju smo bili kod nekog Ćupine, kojeg je Behmen želio za predsjednika u tom gradu. U Gacku smo imali Kresu Envera, koji je veoma dobro radio. Usput, bio je sestrić Omera Behmena i tetić Edhema Bičakčića, što ja tada nisam znao. Za Stolac sam predlagao mog prijatelja Buzaljko Emira, gitaristu, s kojim sam svirao u Domu na Bjelavama. Međutim, Omer je tražio nekog bega Rizvanbegovića. Ja sam se malo naljutio, a on mi je rekao da je intencija stranke da se u političku igru vrate begovi i age. To mi je bio znak da je tačno ono što mi je Ćausević rekao.

Kada smo pripremili skoro cijelu Hercegovinu, dobio sam zadatak da organiziram veliki izborni skup na stadionu Pod Bijelim brijegom. Organizacija je bila besprijekorna. Moja supruga Vesna bila je SDP-ovac. Behmen mi je poslao nacrte zastave SDA koju treba istaknuti u Mostaru. Bila je to zastava španskih muslimana, po mojoj želji, jer sam im stalno govorio da su hercegovački muslimani devedeset posto porijeklom iz Španije.

Na stadionu – 40.000 ljudi. Alija i svi ostali su mi čestitali na organizaciji. Pozvali su me u Sarajevo, jer im trebam tamo. Kada sam prisustvovao jednom sastanku u Zenici, shvatio sam da će se s Mostarom trgovati i sa hercegovačkim Bošnjacima. Napustio sam sastanak i nikada više nisam kročio u SDA.