OBMANE GRAĐANA: Moderna BiH ili komunističko smeće?

Piše: Mesud Čevra Bosna i Hercegovina se već decenijama suočava s problemom pogrešnog tumačenja svog Ustava, što dodatno otežava političku ravnotežu i demokratski razvoj zemlje. Milorad Dodik i propagandni aparat Republike Srpske, često u koordinaciji s medijskim i političkim strukturama Srbije, uporno predstavljaju Ustav BiH i Daytonski sporazum kao dokumente u kojima su RS i […]

Piše: Mesud Čevra

Bosna i Hercegovina se već decenijama suočava s problemom pogrešnog tumačenja svog Ustava, što dodatno otežava političku ravnotežu i demokratski razvoj zemlje. Milorad Dodik i propagandni aparat Republike Srpske, često u koordinaciji s medijskim i političkim strukturama Srbije, uporno predstavljaju Ustav BiH i Daytonski sporazum kao dokumente u kojima su RS i Federacija „strane potpisnice“, što je jednostavno netačno. Daytonski sporazum je međunarodni ugovor kojim su ratni sukobi u BiH formalno okončani, a Ustav BiH je njegov integralni dio, koji reguliše državne institucije i prava svih građana BiH, a ne bilateralni odnos između entiteta. Ova manipulacija tumačenjem stvara lažnu sliku o „suvršenim pravima“ entiteta, dok u stvarnosti ustav i međunarodni sporazum predviđaju jedinstvenu državu sa svim građanima ravnopravnim pred zakonom.

U takvom političkom kontekstu, problem konstitutivnosti postaje još izraženiji. U Ustavu BiH tri naroda – Bošnjaci, Hrvati i Srbi – označeni su kao konstitutivni narodi, dok su svi ostali građani stavljeni u kategoriju „ostali“. Taj koncept, izveden iz Lenjinove definicije nacije, imao je smisla u postratnom kompromisu, ali danas stvara institucionalnu diskriminaciju i blokira modernu, građansku viziju države.

„Ostali“ građani, iako formalno ravnopravni pred zakonom, ne mogu biti kandidati za Predsjedništvo BiH niti za delegate u Domu naroda. Suprotno tome, pripadnici konstitutivnih naroda uživaju privilegije koje im omogućavaju dominantnu ulogu u ključnim institucijama. U praksi, ovo znači da hiljade građana, uključujući etničke manjine i sve koji se ne identificiraju s jednom od tri dominantne grupe, nemaju pristup najvišim državnim funkcijama – iako formalno imaju ista građanska prava. Takva situacija predstavlja sistemsku političku diskriminaciju.

Sejdić-Finci presuda Evropskog suda za ljudska prava (2009) jasno je pokazala da ovakav ustavni sistem krši međunarodne standarde ljudskih prava. Sud je presudio da je isključivanje građana iz Predsjedništva i Doma naroda po etničkoj pripadnosti diskriminacija, i da takav model nije kompatibilan s demokratskim principima modernih država. Ipak, više od deceniju kasnije, reforma koja bi uklonila ovu nepravdu još uvijek nije provedena, ostavljajući mnoge građane u pravnom vakuumu i političkoj marginalizaciji.

Problem konstitutivnosti u BiH nije samo pravni; on je i moralni i društveni. U modernim demokratskim državama nacija se definira građanskim ugovorom između države i svih svojih građana. Građani pristaju da poštuju zakone i učestvuju u zajedničkom životu, a država im zauzvrat garantuje prava, sigurnost i jednak pristup institucijama vlasti. U takvom sistemu etnička pripadnost ne određuje pristup vlasti i ne postoji privilegija nijedne grupe.

Zamislimo modernu državu u kojoj ustav počinje jasnom premisom: “Svi građani su pred zakonom ravnopravni, i nijedna grupa ne može imati privilegije u političkom odlučivanju.”

U takvom sistemu:

– politička moć zavisi od broja građana koji podržavaju političke programe, a ne pripadnosti etničkoj grupi;

-odluke institucija moraju biti legitimne za sve građane, a ne samo za pripadnike dominantnih etničkih zajednica;

-institucionalni mehanizmi, poput sudova i izbornih komisija, sprječavaju monopolizaciju vlasti.

Primjeri iz prakse postoje: Francuska, Kanada, Švedska i SAD su građanske države sa multietničkim stanovništvom. Nijedna etnička grupa nema privilegije, a demokratski procesi i zakoni osiguravaju ravnotežu. Supremacija bilo koje grupe je nemoguća jer je zakon jedini kriterij moći, a građani biraju svoje predstavnike na osnovu politike i programa, a ne etničke pripadnosti.

Bosna i Hercegovina, sa svojim modelom konstitutivnosti i manipulativnim tumačenjima Ustava od strane pojedinih političkih aktera, ostaje anomalija u Evropi. Dok se ne usvoji ustavna reforma koja će počivati na premisi da su svi građani pred zakonom ravnopravni, država neće moći ostvariti puni demokratski potencijal. Ravnopravnost pred zakonom ne smije biti samo deklaracija u preambuli; ona mora postati temeljni princip iz kojeg se izvode sva prava i obaveze građana, uključujući pravo na političko sudjelovanje i pristup funkcijama vlasti.

Tek kada svaki građanin, bilo Bošnjak, Hrvat, Srbin ili „ostali“, bude imao jednako pravo na političko djelovanje, BiH može govoriti o stvarnoj demokratiji i legitimnosti. Jednako pravo za sve građane, bez obzira na etničku pripadnost, nije luksuz – to je osnovni zahtjev moderne države i međunarodnih standarda. Tek tada Bosna i Hercegovina može postati država svih svojih građana – bez privilegija.