Islamski NATO, Grenland i balkanski déjà vu: kako RS, Srbija i Rusija čitaju kraj starog poretka

Piše: Mesud Čevra Najava takozvanog “islamskog NATO-a”, u kojem bi ključne uloge imale Turska, Saudijska Arabija i Pakistan, mnogima na Balkanu djeluje kao egzotična vijest iz dalekog svijeta. No za one koji pažljivo prate raspad dosadašnje globalne sigurnosne arhitekture, ta ideja je samo još jedan dokaz da NATO – barem u ovom obliku – ulazi […]

Piše: Mesud Čevra

Najava takozvanog “islamskog NATO-a”, u kojem bi ključne uloge imale Turska, Saudijska Arabija i Pakistan, mnogima na Balkanu djeluje kao egzotična vijest iz dalekog svijeta. No za one koji pažljivo prate raspad dosadašnje globalne sigurnosne arhitekture, ta ideja je samo još jedan dokaz da NATO – barem u ovom obliku – ulazi u završnu fazu političke relevantnosti.

Povod se, simbolično, ne nalazi ni u Sarajevu, ni u Kijevu, nego na Grenlandu. Grenland je nova tačka globalnog prelamanja moći: Arktik, rijetki metali, nove pomorske rute i direktni sudar američkih, kineskih i ruskih interesa. Ako Sjedinjene Američke Države odluče da im je kontrola Arktika važnija od kolektivne sigurnosti Evrope, NATO prestaje biti savez – i postaje navika. A navike u geopolitici kratko traju. U takvom svijetu nastaju regionalni vojni blokovi. Ne ideološki, nego interesni.

“Islamski NATO” nije vjerski projekt, nego sigurnosno-energetski aranžman: Turska s vojnom industrijom i ambicijom, Pakistan s nuklearnim kapacitetom, Saudijska Arabija s novcem i geopolitičkom težinom. To je logika 21. stoljeća – ko nema vlastiti sigurnosni kišobran, završi pod tuđim. I tu dolazimo do Balkana. Za razliku od Zapadne Evrope, Balkan ne spekuliše – on se priprema. Republika Srpska već godinama politički i bezbjednosno djeluje kao entitet u iščekivanju “poslije NATO-a”.

Deklarativna neutralnost je samo diplomatski jezik za nešto drugo: oslanjanje na Srbiju i Rusiju kao alternativni sigurnosni okvir. Srbija, formalno vojno neutralna, faktički je najnaoružanija država regiona, s intenzivnom vojnom saradnjom s Moskvom i Pekingom, ali i pažljivo balansiranim odnosima s NATO-om. Rusija, s druge strane, Balkan ne vidi kao periferiju, nego kao polugu. RS je njen najjeftiniji i politički najisplativiji utjecaj u Evropi. Bez velikih ulaganja, bez vojske na terenu, Moskva u BiH ima konstantan izvor destabilizacije, dovoljan da EU drži u defanzivi, a NATO u dilemi.

Svaki razgovor o secesiji, svaka blokada institucija, svaka “rezervna policija” ili paravojna retorika – dio su istog obrasca: testiranje koliko je Zapad spreman braniti poredak koji sam više ne razumije. U tom kontekstu, slabljenje NATO-a nije prijetnja RS-u i Srbiji – to je prilika. Zato se u Banjoj Luci s pažnjom prate signali iz Washingtona, a s entuzijazmom oni iz Moskve. Zato se svaka kriza u NATO-u prevodi kao “dokaz” da je Zapad u opadanju, a da dolazi vrijeme novih saveza i novih granica.

Evropa, međutim, ima izbor. I ironija je potpuna: jedini konkretan, funkcionalan i realan evropski vojni model već godinama postoji – u Bosni i Hercegovini. EUFOR Althea je jedina prava evropska vojna misija sa izvršnim mandatom, bez američkog komandovanja, bez NATO logistike i bez velikih riječi. I funkcioniše. BiH je, paradoksalno, i problem i rješenje. Problem jer je meta ruskog hibridnog djelovanja preko RS-a. Rješenje jer pokazuje da EU može djelovati samostalno ako hoće. Zato nije slučajno da se svaki jači EUFOR-ov mandat u RS-u dočekuje s panikom, a svaki znak evropske neodlučnosti s oduševljenjem.

Ako SAD zaista naprave strateški zaokret prema Grenlandu, Pacifiku i Kini, Evropa će morati odlučiti: ili će izgraditi vlastiti snažan odbrambeni sistem, ili će Balkan prepustiti logici “sfera utjecaja”. U tom drugom scenariju, BiH ponovo postaje poligon, RS ruski mostobran, Srbija regionalni vojni hegemon u nastajanju, a EU – zabrinuti posmatrač.

NATO možda neće formalno nestati. Ali ako ostane bez američke političke i vojne kičme, prestat će biti faktor odvraćanja. A Balkan je prostor koji prvi prepoznaje kad odvraćanje prestane. Zato pitanje nije hoće li nastati “islamski NATO”. Pravo pitanje je: hoće li Evropa konačno shvatiti da se sigurnost ne gradi deklaracijama, nego snagom? Jer ako ne shvati – drugi su već shvatili. U Banjoj Luci, Beogradu i Moskvi odavno.