DENACIFIKACIJA JE POČELA: Nacional-socijalizam na prostoru bivše Juge je okorjeli od nacizma!
Piše: Omer Čevra U nekoliko kolumni pokušao sam objasniti šta se sve desilo devedesetih godina — kako smo, iako smo do jučer živjeli kao braća, odjednom pomahnitali, postali mrzitelji svega drugog i drugačijeg, postali sve, samo ne ljudi. Obično se danas pojavljuju razni analitičari, koji su u službi tih i takvih politika već tridesetak godina. […]
Piše: Omer Čevra
U nekoliko kolumni pokušao sam objasniti šta se sve desilo devedesetih godina — kako smo, iako smo do jučer živjeli kao braća, odjednom pomahnitali, postali mrzitelji svega drugog i drugačijeg, postali sve, samo ne ljudi.
Obično se danas pojavljuju razni analitičari, koji su u službi tih i takvih politika već tridesetak godina. Najeklatantniji primjer je televizija Happy TV u Srbiji, koja je do sada više nacifikovala Srbiju i srpski narod nego što je to Nietzsche uradio Nijemcima u Drugom svjetskom ratu.
Zašto je normalnim ljudima potrebna ta nacifikacija i zašto se ljudi pokušavaju umivati prljavom vodom — teško je reći, ali jedno je sigurno: sva kaljuža i blato koje su prosuli razni kvaziintelektualci u Miloševićevom režimu nije bilo lahko isprati.
Kao posljedicu tih i takvih ideologija znamo za holokaust, ali i za genocid u Srebrenici nad Bošnjacima. Jugoslavija je nastala kao izraz potrebe južnih Slavena da se ujedine u jedinstvenu državu. Tu potrebu je svojevremeno artikulisao kralj Karađorđević, a po završetku Drugog svjetskog rata, Tito, uz pomoć ruskog diktatora Staljina. On je zemlju preuredio i zahvaljujući Rusima uspio uspostaviti komunističku vlast.
S obzirom na to da je ta vlast bila u službi diktature jedne partije, rušenjem sovjetskog komunizma i jugoslovenski se sistem zaljuljao. Međutim, to ljuljanje nije obezbijedilo jednu demokratsku strukturu kojom bismo nadomjestili prazninu u političkom smislu. Naprotiv, komunističke ruke čvrsto su stajale na obaračima ubojitog oružja, kojeg je ta partija proizvodila uglavnom za unutrašnju, više nego za vanjsku potrebu.
Kada se devedesetih godina pripremao pad našeg komunizma, niko nije ni slutio da će i na prostoru bivše Jugoslavije nastati nacional-socijalizam, nacizam takvih razmjera da će nam se diviti i najokorjeliji nacisti iz Drugog svjetskog rata. Tako smo dobili hrvatski i srpski nacional-socijalizam, pod lažnim izgovorima pravljenja hrvatske države i borbe za Jugoslaviju u srpskoj varijanti, a u stvari je glavni razlog bio — zagrijavanje za podjelu Bosne.
S obzirom na to da je u Bosni živio bošnjački narod, koji je bio treći po brojnosti u Jugoslaviji, bilo je teško i zamisliti da će taj narod pristati na još jedan genocid u nizu, kakve su ove horde činile nad Bošnjacima u 19. i 20. vijeku.
I kad su građani BiH izglasali na referendumu nezavisnost i demokratski poredak kao protutežu tim agresivnim politikama prema Bosni, odmah je počela prvo agresija Srbije, a potom i Hrvatske.
Pod plaštom borbe za svoj narod u drugoj državi, hrvatski i srbijanski nacionalkomunisti — dakle nacisti — krenuli su organizirati mikrodržavice na prostoru BiH, gdje su uglavnom bili smješteni koncentracioni logori za Bošnjake. Tako su, po dogovoru, hrvatski nacisti napravili 42 koncentraciona logora u BiH, dok su srpski nacisti organizovali 87 logora, kroz koje je prošlo više od pola miliona Bošnjaka, ali i Hrvata.
Kao reakcija na užasne zločine koji su se činili na teritorijama pod kontrolom Srbije i Hrvatske, i u Armiji Bosne i Hercegovine su se pojedini nekontrolisani dijelovi pomamili i pravili logore, te držali izvjestan broj ne-Bošnjaka, što je ostavilo tamnu mrlju na odbrambeni rat koji je vodila Armija BiH.
Svi ti koncentracioni logori bili su djelo tajnih komunističkih službi, koje su imale projekat stvaranja budućeg društva u kojem će “oni drugi” biti zli, ali će im ipak trebati kada dođe vrijeme za rasprodaju i pljačku društvene imovine.
I tako se i desilo — poslije logora, progona i genocida, svijet je zaustavio rat u Dejtonu i obezbijedio postojećoj nacističkoj eliti da pljačka ostatke bivše Jugoslavije. Danas imamo buržoaziju, komuniste i njihovu djecu, multimilionere — pripadnike bivših komunističkih službi koji su na razvalinama tog društva postali bogataši. Nama demokratama ostavili su grobove — da razvijamo tugu i žalimo za nevinim žrtvama.
Tako smo došli do toga da je morala Skupština UN-a donijeti odluku o Genocidu u Srebrenici, jer je nacistički režim u Srbiji stalno negirao da se bilo šta desilo.
I u pripremi za obilježavanje Dana sjećanja na genocid u Srebrenici nad Bošnjacima, imamo jednu dobru vijest. Studenti Srbije, u svom slobodarskom pohodu, ne želeći više slušati nacimajstore po raznim TV kanalima, a najviše na Happy TV-u, u emisiji Ćirilica, došli su do toga da su čak i ratni veterani koji su učestvovali u genocidu podržali denacifikaciju srbijanskog režima.
To je dobra stvar, ali tragedija je još jača — režim u entitetu RS se i dalje drži uspravno, smatrajući da su napravili “dobar posao” jer su na genocidu stvorili entitet koji su, usput, jedino uspješno opljačkali.
U svakom slučaju, dobar znak za južne Slavene da ponovo budu braća — ono što su oduvijek i bili!
Komentari