POGLED SA AMERIČKE VERANDE: Ne možes voljeti dvije države!

Piše: Mesud Čevra Nedavni nastup Nebojša Vukanović kod Zvonko Komšić na BHRT nije bio samo još jedan televizijski razgovor – bio je trenutak istine koji ogoljava duboki problem naše političke scene. Kada neko ko želi biti član Predsjedništva Bosne i Hercegovine kaže da se raduje pobjedi BiH, ali navija za Srbiju, to nije bezazlena izjava. […]

Piše: Mesud Čevra

Nedavni nastup Nebojša Vukanović kod Zvonko Komšić na BHRT nije bio samo još jedan televizijski razgovor – bio je trenutak istine koji ogoljava duboki problem naše političke scene.

Kada neko ko želi biti član Predsjedništva Bosne i Hercegovine kaže da se raduje pobjedi BiH, ali navija za Srbiju, to nije bezazlena izjava. To je politički stav. I to stav koji pokazuje ozbiljnu konfuziju – ili još gore, svjesnu kalkulaciju.

Jer država nije stvar simpatija, nego odgovornosti.

U tom trenutku, reakcija voditelja bila je jednostavna i direktna: ako ovdje živite, ovdje gradite političku karijeru, ovdje tražite povjerenje građana – kako je moguće da političko srce držite negdje drugo? To pitanje nije provokacija, nego minimum političke logike.

Problem je što ovakva logika već dugo ne važi.

Godinama je politički prostor oblikovan modelom koji je uspostavio Milorad Dodik – model u kojem je dozvoljeno biti kontradiktoran bez posljedica. U kojem se može govoriti jedno u Sarajevu, drugo u Banjaluci, treće u Beogradu – i sve to bez političke cijene. Čak su i simboli, pjesme, izjave i emocije postali dio političkog marketinga, a ne ličnog uvjerenja.

U takvom ambijentu, izjava poput ove više nikoga ne šokira – i to je najveći problem.

Jer nije normalno da kandidat za najvišu državnu funkciju pokušava igrati dvostruku igru. To nije „širina“, to nije „balans“, to je politička poligamija: pokušaj da se bude vjeran svima, a da se ne odgovara nikome.

A istina je vrlo jednostavna: ne možeš voljeti dvije države kada si pozvan da predstavljaš jednu.

Ovdje nije riječ o zabrani emocija. Svako ima pravo da osjeća šta želi. Ali kada uđeš u politiku – posebno na najvišem nivou – tvoje emocije više nisu privatna stvar. One postaju dio javne odgovornosti.

I zato je važno reći: problem nije samo u jednoj izjavi. Problem je u sistemu koji takve izjave dopušta, relativizira i na kraju nagrađuje.

Kako izaći iz toga?

Prvo, mora se postaviti jasan standard: politička lojalnost nije opcija, nego uslov. Ne deklarativno, nego kroz djela i dosljednost.

Drugo, mediji moraju prestati praviti spektakl od ovakvih situacija i početi ih tretirati kao ozbiljna pitanja odgovornosti.

Treće, birači moraju početi kažnjavati dvostruke igre. Sve dok takvi političari dobijaju glasove, sistem se neće promijeniti.

I na kraju – institucije moraju dobiti ljude koji znaju šta predstavljaju. Ne „i ovo i ono“, ne „možda ovdje, možda tamo“, nego jasno, bez zadrške.

Jer država nije prostor za eksperimentisanje s identitetima.

Ili si njen predstavnik – ili nisi.