Odgovor uvaženom profesoru Blagojeviću: Visoki predstavnik između prava, politike i manipulacija

Piše: Mesud Čevra Uvaženi profesore Blagojeviću, upravo zbog ozbiljnosti Vaših pitanja, vrijedi razdvojiti činjenice od manipulacija. Kada se u Bosni i Hercegovini povede rasprava o ulozi i legitimitetu Visokog predstavnika, gotovo je nemoguće odvojiti pravo od politike. Od 1995. godine do danas, ova institucija ostaje kamen spoticanja: za jedne garant mira i stabilnosti, za druge […]

Piše: Mesud Čevra

Uvaženi profesore Blagojeviću, upravo zbog ozbiljnosti Vaših pitanja, vrijedi razdvojiti činjenice od manipulacija.

Kada se u Bosni i Hercegovini povede rasprava o ulozi i legitimitetu Visokog predstavnika, gotovo je nemoguće odvojiti pravo od politike. Od 1995. godine do danas, ova institucija ostaje kamen spoticanja: za jedne garant mira i stabilnosti, za druge simbol protektorata i negacije suvereniteta. Posebno u posljednjim godinama, kroz retoriku Milorada Dodika i njegovih savjetnika, javnosti se uporno servira narativ da je OHR „nelegalan“, „nametnut“ i „suprotan međunarodnom pravu“.

Dejton kao pravni temelj OHR-a

Osnova cijele rasprave jeste Dejtonski mirovni sporazum, međunarodni ugovor koji je 14. decembra 1995. potpisan u Parizu od strane BiH, Hrvatske i tadašnje Savezne Republike Jugoslavije. Po članu 26. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, „svaki ugovor koji je na snazi obavezuje stranke i mora se izvršavati u dobroj vjeri“.

Upravo u Dejtonu, u Aneksu 10, nalazi se pravni temelj za OHR. Tu je jasno zapisano da će međunarodna zajednica imenovati Visokog predstavnika, a da će on biti „konačni autoritet u zemlji u pogledu tumačenja civilnih aspekata provedbe Mirovnog sporazuma“. Dakle, sama Bosna i Hercegovina, svojim potpisom, pristala je na postojanje i autoritet Visokog predstavnika.

Zato je prva manipulacija u Dodikovom narativu – tvrdnja da OHR nije dio Dejtona. Jeste. Nije „nametnut izvana“, nego je prihvaćen i potpisan kao sastavni dio međunarodnog ugovora.

Bonska ovlaštenja – realnost bez potpune pravne podloge

Ono što Aneks 10 ne sadrži, a što danas oblikuje političku stvarnost, jesu tzv. Bonska ovlaštenja. Na sastanku u Bonnu 1997. godine, Peace Implementation Council (PIC) je dao Visokom predstavniku pravo da smjenjuje izabrane i imenovane zvaničnike te da donosi zakone ukoliko domaće vlasti to ne čine.

Ova odluka nije sadržana u Dejtonu, niti je ratifikovana kao novi međunarodni ugovor. Ona počiva na širokom tumačenju Aneksa 10, koji govori o „konačnom autoritetu“ u tumačenju civilnih aspekata. Politički, Bonska ovlaštenja imaju podršku međunarodne zajednice; pravno, ona su krhka jer nisu potvrđena od strane svih potpisnica.

Upravo ovdje se otvara prostor za legitimnu raspravu: da li Bonska ovlaštenja imaju čvrstu pravnu osnovu ili su više politički instrument? To jeste predmet debate. Ali osporavati samo postojanje OHR-a – to je već manipulacija.

Povelja UN-a i pitanje suvereniteta

Milorad Dodik i njegovi savjetnici redovno se pozivaju na član 2. Povelje UN-a, koji kaže da su „sve države suvereno jednake“ (stav 1) i da se UN „neće miješati u unutrašnje poslove država“ (stav 7). To zvuči kao jak argument – dok se ne pročita cijela norma.

Postoje dvije ključne činjenice koje Dodikov narativ prešućuje:

1. Država može sama pristati na ograničenje vlastitog suvereniteta. BiH je to učinila Dejtonom, potpisujući Aneks 10.

2. Vijeće sigurnosti UN-a ima pravo odobriti intervencije radi mira i sigurnosti. To je učinilo Rezolucijom 1031 (1995), kojom je „pozdravilo imenovanje Visokog predstavnika“ i potvrdilo njegov mandat da nadzire implementaciju civilnog dijela sporazuma.

Ova rezolucija donesena je po Poglavlju VII Povelje UN-a, što znači da ima obavezujuću snagu za sve države članice. Drugim riječima: OHR je potvrđen na najvišem nivou međunarodnog prava.

Zato je tvrdnja da je OHR „protivan Povelji UN-a“ pravno neutemeljena. BiH je pristala, a UN je odobrio.

Imenovanje Christiana Schmidta – stvar prava, a ne politike

Još jedan popularni argument Dodikovog narativa jeste da Christian Schmidt „nije Visoki predstavnik jer ga nije potvrdilo Vijeće sigurnosti UN-a“. Činjenica je da pojedinačne rezolucije o imenovanju nikada nisu bile praksa. Ni Wolfgang Petritsch, ni Paddy Ashdown, ni Christian Schwarz-Schilling, pa ni Valentin Inzko nisu imali posebnu rezoluciju Vijeća sigurnosti.

Aneks 10 kaže da Visokog predstavnika imenuje PIC „uz saglasnost potpisnica“. PIC je 2021. godine imenovao Schmidta. BiH nije uložila diplomatski prigovor. Dakle, imenovanje je pravno valjano. Politički prigovori Rusije i Kine ne mijenjaju tu činjenicu.

Manipulacija se sastoji u tome da se Schmidtu osporava legitimitet pozivanjem na proceduru koja nikada nije bila obavezan uslov.

---

Između prava i politike

OHR je utemeljen na međunarodnom pravu: Dejton (Aneks 10), Bečka konvencija (član 26) i Rezolucija 1031 jasno mu daju legitimitet. Bonska ovlaštenja su sporna i o njima vrijedi raspravljati. Ali reći da OHR ne postoji ili da nema pravnu osnovu – to je manipulacija.

Pravo i politika se, međutim, ne mogu potpuno razdvojiti. Istina je da Visoki predstavnik ima pravni legitimitet, ali je njegova demokratska legitimnost upitna. Kako uskladiti činjenicu da jedan strani službenik može smjenjivati izabrane predstavnike i nametati zakone, dok se BiH istovremeno poziva na sopstvenu suverenost?

Dodatak: Savremeni kontekst i položaj nesrpskog stanovništva u RS

Vrijeme stvara čvrst temelj nacionalsocijalističke partije SBSD sa Dodikom, za provođenje svakog vida “demokratije”. Nesrbi još uvijek nemaju nikakva prava jer su, kao posljedica genocida, gotovo nestali s područja Republike Srpske.

Ostatak nesrpskog stanovništva, koje danas živi na toj teritoriji, nije u stanju čak ni da postavi spomen-obilježje za svoje najmilije – koji su ubijeni na do sada neviđeno brutalan način širom RS-a, u koncentracionim logorima.

Zato se međunarodnoj zajednici postavlja pitanje – ne više samo o legalnosti i legitimitetu, već o provođenju Dejtonskog sporazuma kao osnove za uspostavu demokratskog društva i pravne države.