REGION BEZ SADAŠNJOSTI: Od Revolucije do Rezolucije..Vučićeva opasna lobotomija naroda!

Piše: Mesud Čevra I zaista vreme prošlosti i vreme budućnosti jednostavno se sudarilo. Vreme prošlosti počelo je još devedeset druge, a vreme budućnosti otpočima 2024.godine. Znam odmah ste primjetili, da nema vremena sadašnjosti. Pa njega i zaista nije nikad ni bilo. Jer politika na Balkanu uvijek je živjela ili od prošlosti ili od budućnosti, a […]

Piše: Mesud Čevra

I zaista vreme prošlosti i vreme budućnosti jednostavno se sudarilo. Vreme prošlosti počelo je još devedeset druge, a vreme budućnosti otpočima 2024.godine. Znam odmah ste primjetili, da nema vremena sadašnjosti. Pa njega i zaista nije nikad ni bilo. Jer politika na Balkanu uvijek je živjela ili od prošlosti ili od budućnosti, a vreme sadašnjosti ostavila je rulji da se polako krcka na žeravi života.

Sta da se kaže. Tragedija uma. Ta tragedija uma dominira uglavnom u srbijanskom ili kako srpski nacionalisti vole reći, u srpskom identitetu. Tragedija uma krenula je od raspada Jugoslavije i pokušaja demokratskih snaga da se ukine komunistička jednopartijska diktatura i društvo bez boga, a uvede demokratsko građansko društvo. Kako je to izgledalo, poći ćemo redom. Zbog toga što je Milošević devedesetih godina izvršio državni udar na ustav Jugoslavije, ukidajući i oduzimajući Vojvodini i Kosovu federalni karakter, Slovenija i Hrvatska su krenule da se odvoje od Jugoslavije.

Ustav Jugoslavije je to dozvoljavao, da svaka Republika može na osnovu vlastite odluke, formirati nezavisnu državu. U tom ustavu svaka republika definirana je bila, kao država, s tim, da su na federalni nivo davale određene funkcije. Čim je uveden višepartijski sistem, Slovenija je prva izglasala na referendumu nezavisnost. Ubrzo potom, to su uradile i Hrvatska i Bosna. Srpski režim, pod Slobodanom Miloševićem, postao je autoritativni rezim, nešto slično, što pokušava uvesti i današnji predsjednik Vučić, a što je već uradio Dodik na frtalju BiH.

Srbija je pod plastom borbe za Jugoslaviju, uzela sve vojne resurse iz Republika i pripremila se za rat. Bez obzira na demokratske procedure i poštivanje ustava Jugoslavije Srbija nije bila sa tim saglasna i nije priznavala međunarodno pravo te je s vojskom JNA ušla u Sloveniju i pokušala je navodno zaustaviti na tom putu. Slovenija je već bila nezavisna i suverena zemlja, po međunarodnom pravu, ali to srbijanski rezim nije priznavao.

Ipak, da se ne radi o borbi za Jugoslaviju, bilo je jasno svakom mazlumu, kad se JNA povukla poslije sedam dana iz Slovenije. Očito, da se strategija Miloševića već tada pokoravala memorandumu Sanu, koja je predvidjela, da je Srbija gdje  su srpski grobovi. Kako je bilo nekih predjela u ex Jugi, gde nije bilo srpskih grobova, onda su postojali  grobovi srpske magaradi.

Dakle, ubrzo i Hrvatska proglašava na osnovu ustava i referenduma nezavisnost, ali sva vojna i civilna rulja pokorila je skoro pola Hrvatske..rat je krenuo u Hrvatskoj i tu Srbija nije priznavala međunarodno pravo. Manipulišući sa domicilnim hrvatskim Srbima, Milošević ih naoružava i pokriva više od pola Hrvatske i drži pod okupacijom. Usput, pravi etničko čišćenje te teritorije od nesrba, čini ratne zločine od kojih su najpoznatiji oni u Vukovaru, gdje su pobili hiljade civila i stotine bolesnika u bolnicama.

Dakle, da su hrvatski Srbi bili samostalni i priznali nezavisnu Hrvatsku i demokratsku državu, mogli su da ostvare na taj način sva prva, kao što to imaju i druge nacionalne manjine u EU. Kako se u hrvatskoj rat rasplamsao i BiH uvodi demokratski pluralizam i raspisuje referendum o nezavisnosti. Odmah poslije izglasavanja referenduma o nezavisnosti prvog marta 92. godine, ubrzo je i Hrvatska i BiH primljena isti dan u UN. Time su ove države postale i članice UN- a  imale su pravo na tu zaštitu.

Međutim, kako je vreme otmicalo, rat se prebacivao u BiH. I još jednom Srbijanski rezim Miloševića, ne priznaje međunarodno pravo i narušava ga sada agresijom na nezavisnu i suverenu BiH. Kako je rat završio, znamo u BiH. Etničko čišćenje, konc logori, progon, silovanja i na kraju genocid nad Bošnjacima. U jednom momentu 95. godine UN donosi na Savjetu bezbjednosti odluku, da bombardira srpsku vojsku.

Tako se dešava, da je na osnovu odluke Savjeta bezbjednosti NATO bombarduje vojsku bosanskih Srba i oni potpisuju kapitulaciju. Kakav je tada ugovor napravljen o kapitulaciji sa Mladićem i Karadžićem, kao i sa Miloševićem, niko još uvijek ne zna. Ali zna se, kakav je ugovor o kapitulaciji.

Dakle, još jednom, Srbija ne priznaje medjunarodno pravo. Donosi se dejtonski ustav po kome se svi protjerani imaju vratiti na svoje, što se navodi u članu 7 Deytona. Ali, svega desetak do dvadeset posto se vratilo. Nešto više u Federaciju, ali to je tu. U momentu potpisivanja Deytona nije se znalo za genocid u Srebrenici sve do 2005 godine, kad Haški tribunal donosi presude, da se u Srebrenici desio genocid.

Savjet bezbjednosti formira ad hoc Haški tribunal za područje Jugoslavije dvadeset godina osudio je na vječite robije, kompletno vojno i političko rukovodstvo Bosanskih Srba i izrekao preko 1200 godina zatvora za Srbe iz Bosne i Srbije.

Srbijanci skidaju Miloševića sa vlasti, šalju ga u Hag, gdje je optužen za genocid u Srebrenici. BiH oficiri za vezu KOS-ovci u saradnji sa haškim tužiteljstvom, pokrivaju Miloševića, skrivajući neke vazne dokumente koji govore o umiješanosti Miloševića u srebrenički genocid. To je Karla del Ponte izjavila u svojim memoarima.

Dakle, ne priznaju ni Haški sud. Šešelj je odrapio za gluposti  deset godina, samo, kako bi postao sveti paćenik i pokazivao, da je Sud navodno nelegalan. Ubrzo će doci i do napada na Kosovo i ponovo upotreba previše sile i bombardovanje Srbije. Dakle, ponovo kršenje međunarodnog prava. Dolazi kapitulacija Srbije, a koja se u Kumanovu  potpisuje a Kosovo postaje međunarodno priznata država.

Dakle, međunarodno pravo za Srbiju uopšte ne postoji. U međuvremenu je i Crna Gora otišla iz tzv. Jugoslavije, tako, da je i Srbija postala samostalna i nezavisna na teritoriji Šumadije i Vojvodini. Slijede događaji oko haškog suda. Presude apsolutno ne priznaju iz haškog suda, naprotiv, smatraju, da su oni žrtve, iako su napravili najveće zločine poslije drugog svjetskog rata, pa i genocida nad Bosnjacima.

I poslije dvadeset devet godina od genocida, međunarodna zajednica pokreće i donosi Rezoluciju o sjećanju na genocid u Srebrenici. Put Njujorka, Vučić šalje delegacije, troši stotine miliona dolara kako bi pokazao svoju autokratsku moć. Naručuju se i rentaju avioni, lete od države do države i na kraju rezolucija je donesena prostom većinom.

Vučić i bratija kao i RS i Dodik, ne priznaju rezoluciju. Dakle, ponovo krše međunarodno pravo. Dakle, od devedesete god do danas, Srbija, nije priznala ni jednu odluku bilo kojeg međunarodnopravnog organa, koje su se odnosile na države bivše Jugoslavije.

O čemu se tu radi. Vučić je konačno pokazao, da su Srbija i srpski narod proxi narod Putina. Da li će to tako i ostati, vidjet ćemo. Da tragedija uma, bude veća njihova političko vladajuća elite je ubjeđenja, da je u pravu, iako je prilikom podnošenja zahtijeva u UN morao potpisati, da će priznavati sve relevantne odluke koje donese UN ili njihovi organi i da će poštivati međunarodno pravo. I opet, da tragedija uma bude veća, da je njihova vladajuća politička elite uspjela na osnovu izgrađenog rusko- laboratorijskog konstrukta ubijediti u sasvim suprotno. Njihove tvrdnje, a to je, da cijela međunarodna zajednica ne poštuje međunarodno pravo, dok oni u potpunosti to rade, treba dobro zabrinuti domaću publiku.

To su tako samo Hitler i Bler uspijevali izvršiti lobotomiju svoga naroda do danas, a to  Vučicu ipak uspjeva.

Dakle, tragedija uma jeste, jer ne postoji sadašnje vrijeme. Vladari naših sudbina, odlično grade prošlo i buduće vreme a za sadašnje ih bas i nije mnogo briga.