RAMO KOLAR/ BOSANSKE NESANICE: Bukva pomaže medvjedu, Varhelji obećanjima, malo ko Krajini, a mutne bujice potapaju empatiju!

Medo sišo na Vratnik.     I ne sišo, šta mu ljudi rade kod kuće. U šumi. Ubiše je. Nastavljajući rezati granu na kojoj sami sjede.     I sad,  đavo ne da mira, to mi nekako (s)liči na dolazak ovoga Varheljija kod nas. Nako malo. Da se uzmu dnevnice.     Reko briselskomađaronski birokrata, kako Bosna prirodno […]

Medo sišo na Vratnik.

    I ne sišo, šta mu ljudi rade kod kuće. U šumi. Ubiše je. Nastavljajući rezati granu na kojoj sami sjede.

    I sad,  đavo ne da mira, to mi nekako (s)liči na dolazak ovoga Varheljija kod nas. Nako malo. Da se uzmu dnevnice.

    Reko briselskomađaronski birokrata, kako Bosna prirodno pripada Europi i rado se tamo čeka. U narednoj rečenici, sve okreno naopako: nema popusta ni u jednom zahtjevu i bit će rigorozni.

    Kad bi normalan Bosančeros vidio šta sve traže u i oko takozvanih černest prioriteta, shvatio bi da će i Varheljijev unuk ovdje dolaziti sličnim, a možda i istim poslom.

    I budu servilnoljubazni prema njemu i rajom mu iz EU, domaći ko biva političari vlastodršci, a čim mu vide leđa, mrmljaju: ma, daj ba, pusti nas više na miru…

    U tom (ne)miru se nastavlja propadanje društva, urušavanje države i eliminiranje „žive sile“ s prostora koji je, (ne)poznatneko, nn, davno zagledao.

    Tako i gladan medvjed. Sišao po doručak koji su mu „gazde“ oteli kod njegove kuće. Još neviđenu hampu digli na njega. Objašnjava šef potjere za izgubljenom životinjom, gospodin Bukva, kako je medo mali i jadan, izgubljen zalutao. I on je na strani mede, ali ako ugrozi ljude, e, to je već drugo. Dići će dron u njegovu pratnju.

     Zna Bukva. I da mladi  drčni i beskrupulozni motoristi, desetine njih, redovno grme šumama oko grada, trošeći adrenalin i istrebljujući zvjerad na ovaj način. I na kraju, ovo bi trebali „razmotriti nadležni“. Piši propalo.

    Sad bi neki domišljatosarkastični pesnik mogao skladati novu, prirodniju/životniju pjesmicu, na onu staropoznatu, npr:

   Mandal mati nema Vratničana/ stigo medo, vrata zaključana…

    Tako smo za ovu heftu riješili enigmu povezanosti dvije odvojene, a jako povezane, stvarčice: medvjed na Vratnik/lisac iz Brisela.

     Odosmo dalje za iste pare.

     Narod navalio na Sanju Vlaisavljević. Ona ponavlja kako ratne zločince valja rehabilitirati i zamoliti da nam oproste, puk traži od nje da im se izvini. Ko da je ona lupila nešto dok je varila grah, kupovala paprike na piijaci. Jok. Sanja tačno zna u čije ime i za kojega sveca tropar to priča. Nema džabe ni u stare babe. Pitajte „humaniste“ Radoboljčeve privatne djl, zvane i hateze.

     Hvala na pitanju, kiša i poplave su redovne i stigle su na ne-vrijeme. Puk uz rijeke i potoke u Krajini, je opet nadrljao, bez šansi da izvuče konretne napretke iz tužne prošlosti, pa mu se historija u vidu sadašnjosti, opet ponavlja kao tragedija. Oni koji blago dijele, ovo ne hanlajišu, a i srce im nije podešeno na em-patija. Opet, opet, pa opet će dati hitno, interventno koju (i našu i krajišku) paru za vidanje živih rana. Ali neće opet i opet, makar započeti, temeljito uređivanje korita i rijeka što se vazda izliju na istome mjestu i po dvaput godišnje. Neće sustavno, organizirano, ozbiljno i dugoročno ukroćivati prirodu, pa jednom za stoljeće buduće riješiti ljude nevolja a državi uštediti koju paru.

    Ali manje staje ako lakonski izraziš podršku i malo sačekaš strpljive priobalce da razgule u bijeli svijet. Manje je brige, troška i javnog prozivanja. Uz više jadikovki što se ne čita Šantić i. Ne daj Svemiru, slučajno uslišenje njegove davne žalopojke za muhadžerima.

     No lipe priče za divojke i mladiće, otvaraju goleme, nesagledive perspektive ovoj zemlji i mnogim gradovima a napose selima (kojih nema, al tako se kaže). Počinje Internacionalni univerzitet u Goraždu s mnogobrojnim fakultetima. Bravo. Ulaganje u znanje je najbolja investicija. Barem koju godinu. Može i par mjeseci. A more da ne moraš traćiti vrijeme, samo kupiš. Franko – kućni prag. U najgorem slučaju, vožnja do Kobiljače. I inih lokacija. Niko ne zna koliko je tvornica lažnih diploma i slama-stručnjaka u nas.

   Ne tvrdim da će i Goražde nepoznatih mi internacionalaca, činiti isto. Ali znajući stanje u ovome gradu paćeniku još od devedesetdruge, red mi je upitati: a ko će ići godinama na te fakultete? Koja omladina? Odakle? Ko su i gdje su profesori? Mislim na kvalitetne i kvalificirane? Ko priznaje te diplome?

    A možda sam ja malo izostao. Čuj malo! Pa to mora da je samo ime u lijepom gradu na Drini, a studenti su diljem svijeta?! A dok je Interneta i Googla, šta će ćovik gubit vrime po učionicama, amfiteatrima i laboratorijama. Šic!