KOLUMNA / MESUD ČEVRA: Gdje bh. Hrvati i bh. Srbi ostvaruju svoja nacionalna prava?
Piše: Mesud Čevra Jedna od najvećih intelektualnih i političkih zabuna u Bosni i Hercegovini jeste uporno miješanje pojmova naroda, nacije i države. Iz te zabune nastaju brojni politički sukobi, pogrešna tumačenja ustava i narativi koji se godinama predstavljaju kao neupitne istine. U javnom prostoru gotovo svakodnevno slušamo o „hrvatskom članu Predsjedništva“, „srpskom članu Predsjedništva“ ili […]
Piše: Mesud Čevra

Jedna od najvećih intelektualnih i političkih zabuna u Bosni i Hercegovini jeste uporno miješanje pojmova naroda, nacije i države. Iz te zabune nastaju brojni politički sukobi, pogrešna tumačenja ustava i narativi koji se godinama predstavljaju kao neupitne istine.
U javnom prostoru gotovo svakodnevno slušamo o „hrvatskom članu Predsjedništva“, „srpskom članu Predsjedništva“ ili „bošnjačkom članu Predsjedništva“. Takve formulacije toliko su se odomaćile da ih mnogi više ni ne preispituju. Međutim, problem nastaje onda kada politički slogan počne zamjenjivati ustavnopravnu stvarnost.
Ustav Bosne i Hercegovine ne poznaje funkcije hrvatskog, srpskog ili bošnjačkog člana Predsjedništva. Ustav propisuje da se biraju članovi Predsjedništva iz reda Bošnjaka, Hrvata i Srba. Razlika nije samo jezička nego suštinska.
Kada nekoga nazivate „hrvatskim članom Predsjedništva“, logično se nameće zaključak da se radi o predstavniku hrvatske nacije i hrvatske države. Kada nekoga nazivate „srpskim članom Predsjedništva“, stvara se utisak da predstavlja srpsku naciju i srpsku državu. Takva terminologija postupno briše razliku između bosanskohercegovačkih Hrvata i Republike Hrvatske, odnosno između bosanskohercegovačkih Srba i Republike Srbije.
Upravo tu nastaje ključni problem bosanskohercegovačkog političkog diskursa.
Gdje bosanskohercegovački Hrvati ostvaruju svoja nacionalna prava? U Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini?
Gdje bosanskohercegovački Srbi ostvaruju svoja nacionalna prava? U Srbiji ili u Bosni i Hercegovini?
Odgovor daje sam ustavni poredak.
Konstitutivnost nije ustanovljena u Zagrebu niti u Beogradu. Konstitutivnost postoji u Bosni i Hercegovini. Ustav Bosne i Hercegovine priznaje Bošnjake, Hrvate i Srbe kao konstitutivne narode. Mehanizmi zaštite njihovih prava nalaze se u institucijama Bosne i Hercegovine. Domovi naroda, vitalni nacionalni interes i drugi ustavni instrumenti postoje upravo zato da bi se ta prava ostvarivala unutar Bosne i Hercegovine.
Ako je tako, onda je teško osporiti zaključak da bosanskohercegovački Srbi i bosanskohercegovački Hrvati svoja nacionalna prava ostvaruju u Bosni i Hercegovini, a ne u susjednim državama.
Ovdje dolazimo do još jednog problema. Dio političke i pravne elite uporno odbija razlikovati narod od nacije. Narod označava etničku, kulturnu i historijsku zajednicu. Nacija je u modernom političkom smislu povezana s državom i državljanstvom. Zato država ima međunarodni subjektivitet, članstvo u međunarodnim organizacijama, pasoš, teritorij i suverenitet. Narod nema.
Nije slučajno da se međunarodna organizacija zove Ujedinjene nacije, a ne Ujedinjeni narodi.
Bosna i Hercegovina je članica međunarodne zajednice kao država. Njeni građani imaju državljanstvo Bosne i Hercegovine. Njeni predstavnici predstavljaju Bosnu i Hercegovinu. Njene institucije štite ustavna prava konstitutivnih naroda. Sve to ukazuje na činjenicu da je politički prostor u kojem se ostvaruju ta prava upravo Bosna i Hercegovina.
Zato je paradoksalno da pojedini političari, analitičari, pa čak i dio pravne struke, godinama nekritički prihvataju terminologiju koja više odgovara političkom marketingu nego ustavnom pravu.
Umjesto da pojašnjavaju ustavne pojmove, oni često učestvuju u njihovom zamagljivanju. Umjesto da precizno razlikuju narod, naciju, državljanstvo i konstitutivnost, oni preuzimaju političke slogane i predstavljaju ih kao pravne kategorije.
Time se javnosti šalje poruka da su bosanskohercegovački Hrvati prije svega politički vezani za Hrvatsku, a bosanskohercegovački Srbi za Srbiju, iako njihova ustavna prava proizlaze iz Bosne i Hercegovine. Takav pristup ne doprinosi razumijevanju ustava nego proizvodi trajnu konfuziju.
Posebno zabrinjava kada nosioci najviših akademskih ili pravnih funkcija pristanu da stručnu raspravu zamijene političkim narativom. Od pravne struke očekuje se da bude korektiv politike, a ne njen promotivni servis. Njena dužnost nije da popularizira političke poruke nego da precizno tumači ustavne norme.
Bosna i Hercegovina nije nastala kao zajednica u kojoj jedan narod daje legitimitet drugome. Ona je ustavno zasnovana na konstitutivnosti Bošnjaka, Hrvata i Srba, zajedno sa Ostalima i građanima. Upravo ta konstitutivnost potvrđuje da su sva tri naroda politički subjekti Bosne i Hercegovine, a ne politički dodaci susjednih država.
Zbog toga je važno vratiti raspravu na teren ustava, a ne političkih parola. Bosanskohercegovački Hrvati ostaju Hrvati. Bosanskohercegovački Srbi ostaju Srbi. Bosanskohercegovački Bošnjaci ostaju Bošnjaci. Njihovi identiteti nisu sporni.
Sporno je samo uporno nastojanje da se njihova politička prava izvlače izvan države u kojoj ih ostvaruju, a ostvaruju ih upravo tamo gdje gdje ih je ustav priznao- u Bosni i Hercegovini.
Komentari