ANALIZA: Miteran je spasio Miloševića, hoće li Erdoan Dodika?

Manirom vrsnog političkog znalca, lider SBB-a Fahrudin Radončić u samo jednoj rečenici odagnao je sve nepoznanice i rastjerao svu maglu koja se nadvila nad inicijativom Redžepa Tajipa Erdoana (Recep Tayyip Erdogan) i Aleksandra Vučića da se u formatu predsjednika Turske, Srbije i Hrvatske kao pokrovitelja, te Bakira Izetbegovića, Milorada Dodika i Dragana Čovića kao tzv. nacionalnih lidera Bošnjaka, Srba i Hrvata, održi veliki sastanak na kojem bi se pokušala riješiti teška kriza u BiH.

– Ako su Turska, Srbija i Hrvatska dobronamjerne prema BiH, neka onda najprije podrže i uvedu sankcije Dodiku – kazao je Radončić, postavljajući tako istanbulski prijedlog na vrlo jednostavan test iskrenosti i političke ozbiljnosti.

I, doista, kako to Erdoan, Vučić i Zoran Milanović misle raspetljati bosanski čvor i ugasiti plamen potencijalnih oružanih sukoba, ako onoga ko je svojim secesionističkim planovima, retorikom mržnje i podjela te dugogodišnjim opstrukcijama taj čvor čvrsto svezao i vatru potpalio tretiraju kao političko nevinašce i pouzdanog vatrogasca.

Dodatno, kakva se poruka šalje Amerikancima, kao dokazanim prijateljima BiH, izvlačenjem Dodika na regionalnu scenu u trenutku kada mu je administracija predsjednika Džoa Bajdena (Joe Biden) uvela nove sankcije, kada pravi sanitarni diplomatski koridor oko njega, kada ga optužuje za tešku korupciju i u saradnji s evropskim saveznicima čini sve da sankcije budu podržane u Briselu i Londonu.

Ako se već od Vučića i Milanovića očekuje da na sve načine pokušaju spasiti svoje štićenike u Bosni, koji blokadama razaraju njen suverenitet i otvoreno govore o njenom nestanku, u svemu itekako čudi neshvatljiva površnost i diplomatska kratkovidost državnika Erdoanovog nivoa.

Makar bi Turci, poznati kao ekstremno osjetljivi na podrivanje svoje države, trebali imati razumijevanja za zahtjeve bosanskih patriota i državotvornih stranaka da se razgovori o krizi i zaustavljanju secesionističkih projekata vode u institucijama BiH, Parlamentu, Predsjedništvu i Vijeću ministara, a ne na sijelima etničkih poglavica, od kojih nijedan, a pogotovo Bakir Izetbegović, ne može nastupati kao vrhovni tumač i reprezent nacionalnih interesa, niti, što je također bitno, interesa svih građana ove zemlje.

Podozrenje u ovdašnjoj javnosti izaziva i ruski element prisutan kod svake od strana zainteresiranih da, prema sistemu zatvorenih sastanaka uskog kruga političara, rješavaju probleme suverene zemlje koja teži evropskim i euroatlantskim integracijama.

Poznato je, naime, da je ruska pozicija u BiH potpuno jednostrana, prosrpska i da Dodik na Balkanu revnosno provodi antievropsku i antinatovsku politiku ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Očigledno je i to da Aleksandar Vučić drži leđa Dodiku u svakoj situaciji, da je gorljivi Putinov fan i da dobro pazi da ne stane na žulj vladaru smještenom iza Kremaljskih zidina.

Simpatije i politički afinitet i prema Dodiku i prema ruskoj antizapadnoj politici na Balkanu odnedavno javno pokazuju i šef hrvatske diplomatije Gordan Grlić Radman i hrvatski predsjednik Zoran Milanović, a nakon svađe s Amerikancima i sumnji da su oni stajali iza pokušaja puča 2016. godine, Erdoan se okrenuo Rusiji i s Putinom ne razvija samo strateško partnerstvo nego i lično prijateljstvo.

Mada poznavatelji turske diplomatije upozoravaju na to da su Erdoanova savezništva i neprijateljstva promjenjiva kategorija i pritom navode primjere žestokih svađa i naknadnih padanja u zagrljaj i s Rusijom, i s Izraelom, i s Evropskom unijom, čije je ambasadore najprije protjerao, a zatim ubrzo poništio tu oduku, narod u BiH, a posebno Bošnjaci, od Erdoana očekuju da nikada ne pravi paktove i truhle kompromise s rušiteljima njihove države.

Sjećanja iz ne tako davne prošlosti su i opominjuća i bolna. Kada je u proljeće 1992. počela agresija na BiH i kada je u svjetskoj javnosti i kod vodećih zapadnih lidera bila sazrela ideja o brzom vojnom zaustavljanju Slobodana Miloševića i njegovih štićenika Radovana Karadžića i Ratka Mladića, na okupirani Sarajevski aerodrom nesmetano je sletio tadašnji francuski predsjednik Fransoa Miteran i na taj način poslao lažnu poruku da stanje nije alarmantno, da zloglasna JNA nije u velikosrpskoj službi, da je evropska javnost nepotrebno uznemirena i da je vojna intervencija nepotrebna i preuranjena. Ostatak krvave četverogodišnje priče svi znamo.

Da li je Erdoan svjestan da sličan, anestezirajući efekt mogu izazvati i njegovo pokroviteljstvo i domaćinstvo na sastanku s liderima Srbije i Hrvatske, a na kojem bi ravnopravno trebao sudjelovati i Milorad Dodik, čovjek s crne američke liste, rušitelj države BiH i političar kojem su američka administracija i njeni evropski saveznici napokon namijenili zasluženu sudbinu političkog marginalca ogrezlog u kriminalu i korupciji, a ne sudbinu političkog vaskrsnuća, u čemu mu svojim diplomatskim potezima pomaže čak i jedan turski predsjednik.