SRĐAN BLAGOVČANIN: Kriza koja zadire u same temelje Dejtona kao neminovnost

Gotovo da ne postoji iko ko iole drži do svog analitičarskog statusa u BiH, da je odolio izazovu da da svoj sud o još jednoj “najvećoj od Dejtona” krizi koja potresa BiH i podijeli ga urbi et orbi. Razlika u perspektivama donijela je čitavo bogatstvo raznolikosti uvida, uzroka i mogućih rješenja krize, sa ipak zajedničkom karakteristikom […]

Gotovo da ne postoji iko ko iole drži do svog analitičarskog statusa u BiH, da je odolio izazovu da da svoj sud o još jednoj “najvećoj od Dejtona” krizi koja potresa BiH i podijeli ga urbi et orbi.

Razlika u perspektivama donijela je čitavo bogatstvo raznolikosti uvida, uzroka i mogućih rješenja krize, sa ipak zajedničkom karakteristikom kod većine njih, da su išli zapravo za tim da daju pojednostavljene prikaze vrlo kompleksnog problema, a sa čini se još jednostavnijim prijedlozima rješenja. Naravno riječ je o krizi za koju je neposredni povod bilo izricanje prvostepene presude Miloradu Dodiku zbog nepoštovanja odluka visokog predstavnika, te posljedična reakcija Milorada Dodika na to donošenjem seta zakona kojim se zadire u pitanja regulisana Dejtonskim sporazumom i zakonodavstvom na državnom nivou, što je dalje vodilo novom krivičnom progonu istog i raspisivanju potjernice.

Značajna razlika u odnosu na prethodne krize “najveće od Dejtona”, leži u činjenici da ova dolazi u vrijeme globalnih tektonskih promjena iniciranih dolaskom na vlast druge Trampove administracije.

TRI DECENIJE KRIZE

Tektonske promjene u vrlo kratkom periodu izazvale su gotovo nezamislive šokove u međunarodnoj areni, kako u odnosima između saveznika tako i među rivalima, a koje je Ursula fon der Lajen sažela na način da zapad kakav smo poznavali više ne postoji. Otuda i BiH, kao specifična država u kojoj su međunarodni akteri, praktično unutrašnji akteri, zbog prirode svog prisustva i uticaja koji imaju, nikako nije mogla ostati pošteđena.

Naravno ovo je samo još jedan dodatni faktor koji je donio novu dimenziju kompleksnosti u ionako složenu društveno-političku zbilju BiH. Govoreći o stanju u BiH na jubilej tri decenije od potpisivanja Dejtonskog sporazuma gotovo da je nemoguće pobrojati sve faktore koji su neminovno uticali tokom tri decenije da zemlja ide iz krize u krizu. Tako da i na ovu posljednju krizu „najveću od Dejtona“ nesumnjivo je uticao čitav spektar međusobno uslovljenih faktora koji su nas doveli ovdje gdje jesmo.

Preambiciozno bi u ovako kratkom osvrtu bilo ulaziti u genezu problema od godine nulte (u BiH slučaju – potpisivanje Dejtonskog sporazuma) ili pobrajanje svih faktora koji su pogodovali ovakvom ishodu u većoj ili manjoj mjeri. Ovaj pokušaj ide za tim da ponudi uvid u faktore koji se mogu okarakterisati kao spoljni poticaji ili uticaji, a koji su u slučaju BiH izrazito važni i vrlo često imaju preovlađujući značaj na prilike u zemlji.

U prilog ove teze dovoljno je napomenuti da je BiH u sadašnjem obliku i uspostavljena, te nakon toga prolazila kroz proces građenja države i institucija upravo pod (ne)vidljivom rukom međunarodne zajednice odnosno SAD i EU. Ovakav pristup nije bez rizika da autor bude optužen da negira „agency“ ili autonomiju volje lokalnih aktera, ali kako bismo preduprijedili to, ovdje treba reći da su i sami lokalni akteri u značajnoj mjeri oblikovani upravo spoljnim poticajima. Stoga, bez namjere da se beskrajno složena stvarnost pojednostavi, ovdje će bit riječi o perspektivi iz ugla odnosa BiH i EU.

Nesumnjivo je da u BiH opredjeljenje za članstvom u EU jedno od rijetkih strateških, krupnih društvenih pitanja oko kojeg postoji gotovo konsenzus, barem na deklarativnom planu. Nije da alternativa ne postoji, nego je toliko očigledno da je svaka druga alternativa, logički, matematički pa i na nivou elementarnih kognitivnih funkcija dokazivo toliko lošija da se ne vrijedi ozbiljno njom baviti i razmatrati je.

E pa tu negdje je i početak ove linije argumentacije o uzrocima sadašnje krize. Van svake razumne sumnje svi društveno-politički procesi u zemlji posljednjih decenija bili su oblikovani upravo tom aspiracijom i strateškim opredjeljenjem zemlje. Istina, nije se puno odmaklo u više od dvije decenije dugom procesu pridruživanja, u smislu ispunjavanja zacrtanih reformskih ciljeva.

Pristup EU uspješno isproban na prethodnim talasima pridruživanja bio je okosnica i za pristupanje zemalja zapadnog Balkana, dakako uključujući i BiH – temeljio se na tzv. uslovljavanju (conditionality, op.aut). Vrlo jednostavan princip, dobiješ uslove/zahtjeve, ispuniš ih i prelaziš na sljedeći nivo igrice.

Upravo taj pristup postaje dominantan u odnosu EU prema BiH, nakon okončanja faze tzv. autoritarnog pristupa građenju države, za koju se obično smatra da se njeno okončanje poklapa sa propašću aprilskog paketa ustavnih promjena.

KLJUČNA DILEMA EU, STABILNOST ILI DEMOKRATIZACIJA

Taj tzv. autoritarni pristup građenju države je podrazumijevao direktno upravljanje zemljom od strane međunarodne zajednice oličene u visokom predstavniku koji je široko koristio Bonska ovlaštenja, namećući zakone, uspostavljajući institucije na državnom nivou i smjenjujući izabrane zvaničnike. Nakon povlačenja međunarodne zajednice iz operativnog upravljanja zemljom, nastupio je vakum moći, koji su vrlo brzo i efikasno ispunile domaće etno-političke elite, stavljajući pod kontrolu sve ključne institucije i procese u zemlji, faktički dokidajući čak i bazičnu podjelu vlasti.

U takvom kontekstu pristup temeljen na uslovljanju od strane EU, postaje dominantan. Međutim, vrlo brzo postaje jasno da osim deklarativnog opredjeljenja, etno-nacionalne političke elite nemaju ama baš nikakvu želju, ni volju da se uhvate u koštac sa stvarnim reformama, čijim provođenjem bi sami sebe lišili neograničene moći i pristupa resursima i čak se izložili krivičnom progonu zbog masovnih zločina korupcije. Status quo je za njih apsolutno dobitna kombinacija, a ključna taktika fingiranje reformi.

Tu zapravo dolazi do ključnog izazova za EU. Konvencionalni alat za evropeizaciju i transformaciju zemalja aspirantkinja za članstvo, ranije uspješno isproban u prethodnim talasima proširenja, sve više se pokazivao kao neadekvatan u kontekstu snažno izraženog prisustva fenomena zarobljene države, nedovršenje izgradnje institucionalnog okvira i nekonsolidovanih demokratskih praksi.

EU se suočava sa ključnom dilemom, prioritizirati stabilnost ili demokratizaciju. Jer sve očiglednije postaje da prioritiziranje oba cilja nije kompatibilno pogotovo na kraći rok, jer proces demokratizacije teško da se može odvijati u laboratorijskim strogo kontrolisanim uslovima bez rizika od nestabilnosti. Iako deklarativno opredijeljena ka pristupu stabilizacija kroz demokratizaciju, ipak se čini da je prevagu u smislu uticaja na oblikovanje pristupa EU prema načinu provođenja reformi odnijelo pitanje stabilnosti. Tu se i rodila sada već uvriježena kovanica “stabilokratije” – upravo označavajući preferiranje stabilnosti nad demokratijom i vladavinom prava. Za to postoji nekoliko razloga.

Prvo, pitanje stabilnosti odnosi se između ostalog i na pitanja poput među-etničkih tenzija, pitanja integriteta države, migracije i brojna druga osjetljiva pitanja koja se mogu okarakterisati kao puno neposrednija potencijalna prijetnja u poređenju sa odsustvom ili čak nazadovanjem u smislu demokratizacije, i kao takva zahtjevaju pojačan nadzor.

Drugo, kreiranje politika u sferi izazova koji se tiču stabilnosti jednostavniji je proces za koje je lakše osigurati i suglasnost zemalja članica, u poređenju sa promovisanjem i podržavanjem procesa demokratizacije.

Ilustrativan primjer za gore navedeno predstavlja sporazum Visoke predstavnice za spoljnu politiku i sigurnost Cathrine Ashton i Milorada Dodika iz 2011. o otpočinjanju strukturiranog dijaloga o pravosuđu, a zauzvrat po tom dogovoru Dodik je opozvao prijetnju o raspisivanju referenduma u RS o pravosuđu na državnom nivou.

NE POSTOJE NI BRZA, NI LAKA RJEŠENJA

Najava i prijetnja raspisivanjem referenduma došla je kao rezultat istraga koje su protiv Dodika vođene zbog masovnih zločina korupcije upravo od strane državnog tužilaštva. Rezultati strukturiranog dijaloga su bili blago rečeno poražavajući. Sva pitanja koja su razmatrana godinama u okvirima strukturnog dijaloga još uvijek su otvorena i o njima se i dalje raspravlja. Ovo je zapravo jako dobar primjer u kojem je EU prioritizirala pitanje stabilnosti zemlje, nauštrb podrške pravosudnim institucijama da procesuiraju političku korupciju na najvišim nivoima čime bi neizostavno bio dat veliki doprinos procesu demokratizacije.

Naravno i sam način na koji je dogovor postignut, a koji se uobičajio u komunikaciji EU zvaničnika sa lokalnim akterima, zaobilazeći zvanične procedure i institucije države kojim ta pitanju spadaju u mandat, svakako se ne može okarakterisati kao doprinos demokratizaciji. Na takvu vrstu kritika, EU zvaničnici lakonski nonšalantno odgovaraju, ali lideri jedini mogu odlučiti i ispuniti. Pa valjda je to i srž problema, jer je to ujedno i priznanje da su institucije ispražnjene od svakog sadržaja i da je upitno postojanje i bazične podjele vlasti.

Dakako, ovakvih primjera ima puno, ali je matrica obično ista i dovoljna za zaključak. Ovakva kriza koja upravo potresa BiH, a koja zadire u same temelje Dejtonskog sporazuma je neminovnost. Isključivo fokusiranje na stabilnost po svaku cijenu, neće osigurati ni stabilnost ni demokratizaciju. Takav pristup zapravo je guranje problema pod tepih.

Naravno, problemi će samo nastaviti rasti i u za to pogodnom momentu eskalirati. Taj momenat može biti velika geopolitička mjena kao ova kojoj upravo svjedočimo, može biti prirodna nepogoda ili prosto urušavanje državne i institucionalne strukture pod teretom katastrofalno lošeg upravljanja, čemu takođe svjedočimo.

I na kraju, još jedna loša vijest, za ovakvo stanje, nažalost, nema ni brzih ni lakih rješenja. Teško je predvidjeti ishod krize, ali to nije ni bila namjera, ono što je jasno kada pogledamo trendove od 2006. godine, za koju smo rekli da predstavlja ključnu prekretnicu u prirodi međunarodnog prisustva – stanje u zemlji se kontinuirano pogoršava prema svim relevantnim parametrima.

Za sada na vidiku nema ni naznaka da bi taj trend propadanja mogao biti barem zaustavljen ako ne i promijeniti smjer. Tako da sada zemlja ima značajan broj elemenata koji je svrstavaju u red zemalja koji se u literaturi označavaju kao propale države (failed states, op.aut), a karakteriše ih nemogućnost ispunjavanja elementarnih funkcija države, kao što su osiguranje odgovarajućeg pravnog poretka, kontrola teritorija i granica i pružanje bazičnih javnih usluga.

Dodatni nimalo beznačajan izazov za zemlju predstavljaju i ubrzane globalne promjene koje suštinski mijenjaju prirodu međunarodnog poretka, što će zemlju ionako izrazito podložnu spoljnim uticajima u još većoj mjeri izložiti vjetrometini različitih stranih uticaja.