ANALIZA “NEW YORK TIMESA”: Kakve lekcije ljudi pogođeni pandemijom koronavirusa mogu naučiti od Sarajlija koje su preživjele opsadu svog grada?

Velibor Božović prisjeća se da je ulica blizu njegovog doma bila na udaru snajperista. On ju je izbjegavao ne samo tokom rata nego i mnogo kasnije. Toliko smo pažnje posvetili nauci i politici koji prate koronavirus, ali još jedan fakor je jednako važan za život pod pandemijom: kako se ljudi mijenjaju u odgovoru na krizu”, […]

Velibor Božović prisjeća se da je ulica blizu njegovog doma bila na udaru snajperista. On ju je izbjegavao ne samo tokom rata nego i mnogo kasnije.

Toliko smo pažnje posvetili nauci i politici koji prate koronavirus, ali još jedan fakor je jednako važan za život pod pandemijom: kako se ljudi mijenjaju u odgovoru na krizu”, stoji na početku teksta u “New York Timesu” koji se bavi posljedicama koje će aktuelna kriza, prouzročena pandemijom koronavirusa, dugoročno utjecati na psihologiju miliona ljudi.

“Ova kriza možda jeste bez presedana”, piše aurica u NYT i dodaje da “postoje neki obrasci kako se ljudi ponašaju kada budu primorani na duge periode izolacije i opasnosti”.

“Te prve zime smo shvatili da će ovo potrajati. Da je ovo postao naš život”, kaže za NYT Sarajlija Velibor Božović prisjećajući se opsade Sarajeva devedestih godina. “I nekako živiš. Baš kao što se ljudi adaptiraju na sadašnju situaciju”, kaže Božović.

SARAJLIJE SU IZ OPSADE IZAŠLE JAČE

“Tokom skoro četverogodišnje opsade, osjećaj za zajednicu, osjećaj, pa čak i za vrijeme, potpuno se promijenio, kaže on. Sada Božović i drugi preživjeli već osjećaju eho tog vremena u ovoj sporoj pandemiji, koja će trajati. Osim ako se ne desi neko čudo – makar godinu dana, ako ne i dvije”, prognozira američki list.

“Naša sposobnost da se fokusiramo, da se osjećamo prijatno u društvu drugih ljudi, čak i da razmišljamo malo duže nego od danas do sutra, mogla bi da se smanji. I to bi moglo da ima ozbiljne posljedice. A možda se u nama javi i neki instinkt za preživljavanje koji može da se aktivira tokom perioda široke opasnosti: želja da se boriš sa svim tim tako što ćeš paziti na one najbliže sebi.”

“Bez obzira na to kako teško izgleda, možeš da se prilagodiš. I živiš živo najbolje što možeš”, iznosi svoja iskustva tokom opsade Sarajeva Velibor Božović.

Auorica članka u NYT citira i psihologa Luku Lucića s Instituta “Pratt” u New Yorku, koji je autor studije “Razvojne prilike tokom rata: Odrastanje u Sarajevu tokom opsade”.

“Njegova studija o preživjelima tokom opsade pokazala je da su mnogi imali pojačan osjećaj za prostor, da su bili fizički spremniji usljed izbjegavanja metaka i bombi, i da im je to ostalo.”

Velibor Božović prisjeća se da je ulica blizu njegovog doma bila na udaru snajperista. On ju je izbjegavao ne samo tokom rata nego i mnogo kasnije.

TRAJNI STRAH OD “ALEJE SNAJPERA”

“Mislim da mjesecima nisam prošao tom ulicom”, kaže on. “To negdje ostane. I siguran sam da će se slične stvari dešavati i sada”.m

Autorica tekst u NYT piše da je “tek 2008. godine Velibor Božović razvio simptome posttraumatskog stresnog poremećaja. Oni kao da su čekali čitavu deceniju prije nego što su se pojavili.

“Svi ćemo morati da živimo s ovim, ali ne znam kako. Sve anksioznosti će izaći navidjelo kad-tad”, kaže on.

Autorica članka o “lekcijama iz Sarajeva” za one koji tokom pandemije koronavirusa žive “novu normalnost”, svoj tekst u NYT završava zaključkom:

“Oni koji su preživjeli veliki i dugotrajan stres, često govore o tome da možemo ponekad i iznenaditi sebe koliko se brzo vraćamo starim aktivnostima.”