OMER ČEVRA / IZMEĐU NEZAVISNOSTI I DEMOKRATIJE: Trideset godina nedovršenih pitanja

Piše: Omer Čevra Obilježavanje 1. marta svake godine ponovo otvara ista, suštinska pitanja o karakteru države i njenom demokratskom kapacitetu. Dok se u jednom dijelu zemlje slavi Dan nezavisnosti, u drugom se on osporava ili zabranjuje, što pokazuje duboku političku i ustavnu nedovršenost države kakva je Bosna i Hercegovina. Simbolički spor oko praznika zapravo je samo […]

Piše: Omer Čevra

Obilježavanje 1. marta svake godine ponovo otvara ista, suštinska pitanja o karakteru države i njenom demokratskom kapacitetu. Dok se u jednom dijelu zemlje slavi Dan nezavisnosti, u drugom se on osporava ili zabranjuje, što pokazuje duboku političku i ustavnu nedovršenost države kakva je Bosna i Hercegovina. Simbolički spor oko praznika zapravo je samo vidljiv vrh mnogo dubljeg problema: nedostatka zajedničkog, demokratskog konsenzusa o osnovnim državnim simbolima i vrijednostima.

Posebno je indikativno da vlasti u entitetu Republika Srpska već godinama osporavaju ili zabranjuju obilježavanje 1. marta na svojoj teritoriji. Time se ne dovodi u pitanje samo datum, nego i sama ideja zajedničke političke zajednice. Međutim, odgovornost ne leži isključivo na jednoj strani. Državne vlasti su, tokom tri decenije, rijetko pokazivale spremnost da sistemski riješe pitanje zakona o praznicima, zastavi i himni na način koji bi bio održiv i politički legitiman u cijeloj zemlji.

Postavlja se logično pitanje: zašto međunarodni faktor, posebno institucija poput Ured visokog predstavnika, nikada nije odlučnije intervenisao kako bi se donio sveobuhvatan zakon o državnim praznicima i simbolima? Ako su mogli nametati zakone o valuti, vojsci ili poreznom sistemu, ostaje nejasno zašto je upravo pitanje identitetskih simbola ostavljeno neriješeno, iako je očigledno da ono generira trajne političke sukobe.

Još je paradoksalnije da političke koalicije, prilikom formiranja vlasti, gotovo nikada nisu postavljale rješavanje tih pitanja kao uslov. Umjesto strateških državnih tema, pregovori su se često svodili na raspodjelu funkcija i resora. Tako su simboli i praznici ostajali u sferi političke retorike, korisni za mobilizaciju biračkog tijela, ali bez stvarne namjere da se trajno urede.

U javnom diskursu se pritom naglašava “nezavisnost”, dok se mnogo rjeđe govori o “demokratskom poretku”. Nezavisnost bez funkcionalne demokratije ostaje nedovršen projekat. Demokratski poredak podrazumijeva jednak pravni okvir, jasno definisane državne simbole i osjećaj pripadnosti zajedničkoj političkoj zajednici. Ako toga nema, sama riječ nezavisnost gubi dio svog sadržaja i pretvara se u politički slogan.

Zbog toga obilježavanje 1. marta često poprima tragikomičnu dimenziju: jedni ga slave kao simbol slobode, drugi ga osporavaju kao nametnut datum, dok građani istovremeno sve više postavljaju pitanje stvarnog funkcionisanja države, ekonomske pravde i transparentnosti vlasti. U takvoj atmosferi, simbolički sukobi lako postaju sredstvo odvraćanja pažnje od ključnih tema – od ekonomije do borbe protiv korupcije.

Trideset godina nakon referenduma, suštinsko pitanje više nije samo da li je država nezavisna, nego kakva je njena demokratija. Bez demokratskog konsenzusa o temeljnim vrijednostima i simbolima, svako obilježavanje 1. marta ostaje podsjetnik ne samo na ostvarenu nezavisnost, nego i na nedovršeni zadatak izgradnje istinski zajedničke, demokratske države.