Čaša puna ili prazn(ničn)a, ispijte je s medom, žuč će i nezvana stići!

Ramo Kolar         Praznik (će, je).  Od riječi prazan (prazna, prazno).     Nešto fali. Nedostaje. Ko godina što prođe. I ona ljeta. Ko zna otkad. Po legendi i mitu dvije iljade tisuće i još dodatak. Stvarno je možda sve počelo prije sedam ili osamnest tisući jeseni i zima. Sad znam. Da ništa […]

Ramo Kolar    

    Praznik (će, je).  Od riječi prazan (prazna, prazno).

    Nešto fali. Nedostaje. Ko godina što prođe. I ona ljeta. Ko zna otkad. Po legendi i mitu dvije iljade tisuće i još dodatak. Stvarno je možda sve počelo prije sedam ili osamnest tisući jeseni i zima.

Sad znam. Da ništa ne znam.

Mitove, lijepo skrojene, prevashodno starogrčke, sam s merakom odčitao. Ali tada nisam ništa znao.

   Sad znam. Da ništa ne znam.

   Ni da li je čaša pola puna ili pola prazna. Mnogi ovdje, a vala i na nekim drugim stranama i staništima, vele, davno je prekipjela. Da je tako, o njoj se ne bi ni govorilo.

  

Narod fala bogu ima.

Odem vani hodati uobičajenu pjehu. Ne'š maknut. Zatrpane ulice. Prepune. Jesu li ovo neke demonstracije, pitam jednog.

   Pogleda me čudno.

   U tržnici pitam staru mlađu prodavačicu koja zadovoljna trlja ruke, jer je i moj kajmak davno rasprodala:

   „Pa je'l bajram?¨

   Njoj jeste. Još kad se sastavi i subota. Koja po njenom kazivanju traje cijelu heftu.

Znači, građani imaju para?

   Ne znam za njih, ali narod fala bogu ima, zadovoljno i precizno veli vesela Visočka.

   Znam nekoliko građana osobno i lično. U njih su džepovi poluprazni. Narod(i) se snašao. Ima stabilne vođe koji su mu osigurali ovo trošenje preko slijepe vjernosti partiji. Barem svake druge godine, ako ne i svaki dan.

Laktašenko opečatio svoje vlasništvo manjeg nam blentiteta.

Jel'de je glupo da i ja u ove novogodišnje blagdane (blagi k'o vrijeme proljetno usred zime) spominjem neke državnonacionalne probleme. Jašta je.

   Kad nikoga za to nije briga, što bi mene. Osim, pardon, Laktašenka koji je opečatio svoje vlasništvo manjeg nam blentiteta. Ostaje mu još samo ukajtiti zemlju, vodu i zrak. Što su već oko trijes’ godina prisvojenoosvojeni i etiketirani srpskim. I tu se neka Bosna nema šta miješati. Nova vlast se obvezala podržati vožda od Laktaša. Inače neće uživati u punoj čaši slasti. Tako se fingirani i šatro sukob na Kosovu, po naredbi crkvenopolitičkih šefova iz Beograda ponovo seli preko Drine. A i Putko malo da predahne od svakodnevnih poraza u Ukrajini.

  

Pola Balkana jal’ ti nekad Juge, se sjatilo u grad.

Pola Balkana jal’ ti nekad Juge, se sjatilo u grad. Unaprijed se režimlije fale rekordima nad rekordima. Oni što (‘fol) mrze Dedu (ali Mraza) i Novu godinu, slavit će sami i usamljeni po svojim dvorcima, hacijendama, omiljenim stranim državama, tekijama i ne'š saznat gdje još.

Kako nisu uspjeli Laponiju ukinuti, negirati nekog od mnogobrojnih Ramzesa što izmisliše godinu od tristošeset i pet dana (plus Cezara s prestupnom). Na sijelima će kovati plan kako se vratiti na vlast iz koje ih je izbacila osmica, sve sama subraća iz beton esdea demokracije, uz nešto malo onoga što se nekad zvalo socijaldemokracijom i šakice liberala.

  

Žene došle na vlast. Vode državu.

Rekoh kako nam je ova tekuća Ramzesova, ne mitološka, donijela silno osvježenje. Žene došle na vlast. Vode državu. Po onome što se zna o njihovim vođama i partijama, a i po djelima im, u pravcu koji je još davno lip'o opisao Radoje Domanović. Ali ne zato što su žene, da me ne napadaju dežurne feministkinje, nego zato što su im šefovi – muškarci!

  

Po’ miliona od Njemačke za naše uvezene Bosance, pola u državnu kasu, a pola u porodičnu

I dok majke, očevi, nane i dede, supruge, sestre…plaču jer im najbliži ne stigoše na pozdrav, darivanje kojega evrića, zagrljaj, suzu i pitu (koju kuha onaj ko je navik'o, a ne ko ima), pričinjava mi se golema novica-mitovica. Tako bi, vrlo skoro, Njemčka (kao prva i najjača s našim arbajterima) počela plaćati svakog uvezenog Bosanca sa školom i iskustvom, s oko po’ miliona. Pola bi u onu polupraznu, državnu čašu-kasu, a druga dobra polovka u porodičnu.

   Tad će sve čaše biti pune. Meda.

   Ne bi ih trebalo ispijati. Jer zna se šta slijedi. Žuč. Prvoaprilska.

  

Bolje da propane selo neg’ običaj.

Dotle, slavio ne slavio, haj’ za običajem. Objašnjava meni jedan: bolje da propane selo neg’ običaj. Jel? Jest. Pa u nas su sela propala prije trijes’, kad su nacionalisti odlučili pola ih pobiti, pola vani spremiti i golemi ostatak prebaciti u gradove. I tako, uglavnom po svojim običajima vladaju, dok rijetke zakone donose da ih ne provode.

   Al nema veze, običaj-neobičaj, opustite se, zagrlite ako imate koga. Poljubite ga/ju sedam puta sedam. Poslije će vam biti krivo što to niste (u)činili. Nije običaj, al’ će biti: može i putem društvenih mreža.    

  Bu'jte lični. Bolje no bezlični!

K'o dvajesdruga…