SAZRIJEVANJE POLITIČKIH RELACIJA Ko će pobjediti dugogodišnju šah partiju?
Ako se za jednu osobu u političkom životu može reći da vodi najdužu i najiscrpljujuću šah partiju, to je bez konkurencije lider SBB-a Fahrudin Radončić. Već deset godina, od kada se pojavio kao stranački faktor i uspio dobiti preko 200 hiljada glasova za člana Predsjedništva BiH, podmukli paraobavještajni centri moći protiv njega su pokrenuli jednu […]
Ako se za jednu osobu u političkom životu može reći da vodi najdužu i najiscrpljujuću šah partiju, to je bez konkurencije lider SBB-a Fahrudin Radončić. Već deset godina, od kada se pojavio kao stranački faktor i uspio dobiti preko 200 hiljada glasova za člana Predsjedništva BiH, podmukli paraobavještajni centri moći protiv njega su pokrenuli jednu vrsta “specijalnog rata“, isti oni centri koji još od 90-tih godina služe kao instrument za političke obračune sa svima onima koji se usude da u BiH pokušaju institucionalno nametnuti jedan novi, pravedniji i progresivniji modalitet upravljanja državom.
Iako je prema mnogim analitičarima “montirana optužnica” koja je završila pravosnažnom oslobađajućom presudom, napravila veliku štetu Radončićevom političkom projektu, Savezu za bolju budućnost, vrijeme će ipak pokazati da je politika ozbiljna šahovska partija, odnosno društvena kategorija u kojoj samo vješti stratezi dugoročno opstaju.
Od proteklih izbora 2018. godine do danas, Radončić je povukao nekoliko zaista nepredvidljvih i samo njemu jasnih poteza, koji su se, iako mnogima zbunjujući, ipak kasnije pokazali kao ispravni, iz razloga što je SBB sa lošim izbornim rezultatom pretvoren u ključnog faktora svih političkih procesa i postizbornih kombinatorika. Pored toga, lider SBB-a se zalaganjem kao ministar sigurnosti u proteklih šest mjeseci pokazao kao rijetko produktivan i pozitivan faktor Koordinacionog tijela za zaštitu i spašavanje, ali i Vijeća ministara BiH.
Od milionskih donacija za borbu protiv pandemije u vidu novca i medicinske opreme, do dinamičnog rješavanja problema migranata na bihaćkim, tuzlanskim i sarajevskim ulicama, Radončić je svojim depolitiziranim i profesionalnim pristupom privukao pažnju šire domaće i regionalne javnosti.
Međutim, poučen lošim iskustvom i sumnjivim navikama svojih političkih partnera, vjerovatno ne želeći da njegov potpis bude na dokumentima u kojima se dodijeljuju, a bog zna gdje završavaju milionske donacije, podnio je ostavku i mudro se sklonio sa te pozicije, pravdajući svoju odluku time da ne želi imati dodira sa raspodjelom svih tih silnih doniranih sredstava, jer je to ipak posao operativnih službi, a ne njega.
Nedugo nakon toga, kao ministar sigurnosti BiH tražio je od pakistanskog ambasadora saradnju vezanu za identifikaciju pakistanskih migranata koji nelegalno borave u našoj zemlji, što je ambasador više puta kategorično odbio. Radončić je zatim javno saopštio da to nije primjereno ponašanje jednog stranog diplomate koji je gost u našoj zemlji, što je izazvalo krajnje čudnu reakciju Šefika Džaferovića, člana Predsjedništva iz reda Bošnjaka, koji se potpuno nelogično ogradio od zahtjeva državnog ministra sigurnosti, ali i nekoliko bh. institucija, te javno stao na stranu ambasadora Islamske Republike Pakistan! Isti dan, državna ministrica vanjskih poslova Bisera Turković, učinila je isto.
Da li se ovdje radi o svjesnoj i namjernoj zaštiti interesa Pakistana ispred sigurnosnih interesa Bosne i Hercegovine, ili se radi o zabrinutosti da bi Radončić na rješavanju migrantskog pitanja mogao nastaviti graditi pozitivan imidž kod građana, teško je reći.
Odnos Džaferovića i Turkovićke prema ovom pitanju za Radončića je predstavljalo kap koja je prelila čašu, pa je već sljedeći dan sazvao press konferenciju i dao neopozivu ostavku na mjesto ministra sigurnosti, uz jasno i precizno obrazloženje da se strateški razilazi od politike koju SDA vodi na državnom nivou.
Njegovim odstupanjem sa pozicije ministra sigurnosti BiH, sva argumentacija opozicije u Sarajevu, prema kojoj je cijena za rušenje Vlade Kantona Sarajevo, tzv. šestorke, bila Radončićev dolazak na čelo Ministarstva sigurnosti, tim potezom je poptuno demistificirana i demantirana.
Uhvaćeni na “lijevoj nozi”, pomalo uspavani, zaslijepljeni nekredibilnim anketama, svojim ponosom i loše procijenjenim pretpostavkama, nikako ne uspijevaju da dokuče kako im je “Fahro” jednim potezom potpuno razbio sve deplasirane teze i tvrdnje.
Nakon Radončićeve ostakve desilo se nešto potpuno neobično za bh. političku scenu. Plejada saopćenja podrške i pohvala. Od članova Predsjedništva, intelektualca, univerzitetskih profesora, direktora sigurnosnih agencija, ministara, parlamentaraca, načelnika, ambasadora, novinara, ali i velikog broj anketiranih građana, pa čak i političkih protivnika, svi su mahom iznosili svoje pozitivne dojmove na njegov ministarski rad.
Međutim, kada se prije nekoliko dana na sve to oglasio i potpredsjednik SDA Denis Zvizdić, čovjek za kojeg kažu da predstavlja novu i modernu SDA, koji je za za N1 izjavio kako je “Radončić bio najreprezentativnije lice Vijeća ministara BiH“, i da je „on bio taj koji je spasio obraz Vijeća ministara“, svima je postalo poptuno jasno da je „vrag odnio šalu“, jer je radni Radončić, uz jedan novi i apolitični pristup prema državnom poslu, vratio popularnost koja mu je kroz četiri godine procesa nepravedno oduzeta.
I taman dok su koalicioni partneri SBB-a, ali i sarajevski “radikalni” opozicionari dolazili sebi i tražili neku “novu”retoriku, jer im je neshvatljivo kako nisu uspijeli da predvide Radončićevu šahovsku strategiju, on je opet bio korak ispred i kao nestranačkog kadra za poziciju direktora Opće bolnice predložio uglednog profesora dr. Ismeta Gavrankapetanovića, nezvaničnog simbola i predstavnika svih nezadovljnih, obespravljenih i nepravedno protjeranih medicinskih stručnjaka, žrtava političkog i ideološkog egzodusa koji se desio na UKCS-u, od kada je ta ustanova pod vodstvom prof.dr. Sebije Izetbegović, čiji je dr. Gavrankaptenovic ujedno i najveći i najžešći kritičar!
Ovim potezom, Radončić je još jednom svima institucionalno demonstrirao svoj progresivni pristup , pokazao kako bi država trebala da se vodi i zašto struka mora ići ispred porodičnih i stranačkih veza, čime je ponovo mudro uspio da prikupi velike simpatije mnogobrojnih Sarajlija koji nisu s naklonošću gledali na sva dešavanja oko situacije sa Univerzitetsko- kliničkim centrom u Sarajevu.
Nakon svih ovih poteza Radončića, nije naravno trebalo dugo ponovno aktiviranje “specijalnog rata” započetim prije deset godina. Da se šah partija još nije završila, dokazuje nedavna obavještajna igranka, prema kojoj je četnički političar Nebojša Medojević, koji se inače veže za ubistvo Zorana Đindića, te koji glasi kao jedan od najvećih protivnika NATO puta Crne Gore, na svom twitter nalogu „iz vedra neba“ optužio lidera SBB-a, kako je navodno on “završavao” lažne pasoše pripadnicima Kavačkog klana u Crnoj Gori!
Radončić je kod Hadžifejzovića iznio da je „cijela priča režirana u Sarajevu„ a svoju tvrdnju temelji na činjenici „da ni jedan regionalni medij ovu informaciju nije prenio, osim bh. Magazina Stav i Slobodne Bosne, koji se vežu za Stranku demokratske akcije”. Evidentno je da te podmukle strukture ne biraju sredstava kada im neko institucionalno zasmeta, pa ne mare ni za činjenicu da takvim političkim igrankama i podvalama mogu napraviti opasnu metu od Radončića i njegovih najbližih!
Svi ovi potezi i kontrapotezi ipak su pokazatelj jedne druge spoznaje. SDA i SBB, iako sa značajno različitim taktikama i metodama političkog djelovanja, ali i različitom pristupu prema državim poslovima, i dalje važe kao jedini ozbiljni igrači na probosanskom političkom spektru. Svi ostali, vode neke sitne interesne tuče na lokalnom nivou. Doći će moment kada će se morati opredijeliti kojoj strani će se prikloniti, jer sam sigurno neće moći u budućnosti niko.
Čini se u svakom slučaju da je Bosna i Hercegovina možda sazrijela za jedan novi politički pristup ili jedno ozbiljno novo preslaganje interesa, novo poglavlje odnosa, možda čak jednu vrstu re-starta nekih relacija.
To prvenstveno traži odbacivanje sindroma “glavnih faca”, kakav je izrazito naglašen kod opozicionih stranaka. Liderske pozicije i ponos se moraju skloniti u stranu, kako bi kolektiv u ovim složenim okolnostima mogao dati snažan rezultat. Bez toga, dugo se neće iznjedriti jedan normalniji, pravedniji i progresivniji državni model, jer, veliko je pitanje koliko još građani mogu trpiti ovaj sistem polukomunističke diktature, a da ne izađu na ulice i krenu u obračun.
Komentari