POGLED SA AMERIČKE VERANDE: Sve je isto, samo njega nema

Piše: Mesud Čevra Nekada davno, poslije smrti Josipa Broza Tita, ulicama i kafanama odzvanjala je pjesma „Sve je isto, samo njega nema“. Bila je to melodija jednog sistema koji je ostao bez čovjeka oko kojeg je godinama gradio mit, autoritet i političku ravnotežu. Danas, u političkom teatru Bosne i Hercegovine, ista rečenica mogla bi se […]

Piše: Mesud Čevra

Nekada davno, poslije smrti Josipa Broza Tita, ulicama i kafanama odzvanjala je pjesma „Sve je isto, samo njega nema“. Bila je to melodija jednog sistema koji je ostao bez čovjeka oko kojeg je godinama gradio mit, autoritet i političku ravnotežu. Danas, u političkom teatru Bosne i Hercegovine, ista rečenica mogla bi se gotovo preslikati na odlazak Christiana Schmidta — samo što on nije umro, nego je odlučio otići sa pozicije koja je godinama bila epicentar domaćih i međunarodnih sukoba.

Naravno, Schmidt formalno ostaje na funkciji dok se ne imenuje nasljednik, ali je jasno da će procedura izbora novog visokog predstavnika biti relativno brza. I upravo tu počinje nova politička drama u Bosni i Hercegovini.

Najtužniji zbog njegovog odlaska mogao bi biti upravo Milorad Dodik. Paradoksalno, čovjek koji je godinama vodio verbalni rat sa Schmidtom politički je rastao upravo kroz taj sukob. Svaka Schmidtova odluka Dodiku je davala novu energiju za mobilizaciju biračkog tijela u Republici Srpskoj, dok je Dodik svojim reakcijama Schmidtu davao značaj međunarodnog autoriteta koji “spašava Bosnu”. Njihov sukob često je izgledao kao politički duel iz kojeg su obojica izlazila jači pred svojom publikom.

Ipak, stvarnost je mnogo složenija od dnevnih političkih prepucavanja.

Novog visokog predstavnika, po svemu sudeći, ponovo će imenovati PIC, u skladu sa dosadašnjom praksom i londonskim principima uspostavljenim nakon rata. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija vjerovatno će biti informisano o izboru, ali ne i presudni faktor samog imenovanja. Upravo ta činjenica godinama izaziva političke sporove, posebno iz Moskve i Banje Luke.

Schmidtov dolazak u Bosnu i Hercegovinu mnogi su pokušavali objasniti širim geopolitičkim procesima. Neki analitičari njegov mandat povezuju sa politikom Angele Merkel i periodom evropskog balansiranja između Zapada i Vladimira Putina. U tim interpretacijama Bosna i Hercegovina se posmatra kao prostor sudara interesa velikih sila, još od vremena nakon rušenja Berlinskog zida i raspada istočnog bloka.

Međutim, pokazalo se da Bosna i Hercegovina nije ostala samo predmet dogovora velikih sila. Snažno prisustvo Sjedinjenih Američkih Država, posebno u ključnim političkim momentima, zadržalo je BiH kao jedinstvenu međunarodno priznatu državu. Schmidt je to očigledno shvatio veoma brzo.

Prelomni trenutak njegovog mandata dogodio se kada je omogućeno formiranje vlasti između stranaka Trojke i HDZ-a uprkos višemjesečnoj blokadi. Protesti ispredOHR-a, parole podrške Refiku Lendi i tvrdnje da se “spašava Bosna” organizirane su od strane SDA i DF koji su u tom momentu “ostali”bez komada kolača.

Ali Schmidt je tada pokazao ono što mu čak i politički protivnici ponekad priznaju — razumio je logiku dejtonskog sistema. Daytonski mirovni sporazum nije stvorio idealnu državu, nego mehanizam ravnoteže između sukobljenih političkih i nacionalnih interesa. Schmidt je djelovao upravo tamo gdje je smatrao da su ti principi blokirani ili narušeni.

Posebno zanimljivo pitanje nakon njegovog odlaska mogla bi postati upravo Južna gasna interkonekcija. Taj projekat odavno više nije samo energetsko pitanje nego prava geopolitička mapa Balkana. U priči o plinovodima danas se ne govori samo o cijevima nego o političkom uticaju, kontroli tržišta i dugoročnoj strateškoj dominaciji.

Ako novi visoki predstavnik bude dolazio iz zemlje snažno vezane uz američku energetsku politiku, moguće je da će se snažno insistirati na ubrzanju južne interkonekcije kao projektu smanjenja ruskog energetskog uticaja na Bosnu i Hercegovinu i region. U tom slučaju mogli bi jačati pritisci prema domaćim političkim faktorima koji budu pokušavali usporavati projekat.

S druge strane, ukoliko međunarodna zajednica procijeni da je prioritet smirivanje političkih tenzija u BiH, moguće je da će novi visoki predstavnik zauzeti znatno oprezniji pristup i pokušati postići širi dogovor između Sarajeva, Mostara i Banje Luke oko energetskih nadležnosti i upravljanja sistemom.

Upravo na pitanju južne interkonekcije moglo bi se vidjeti koliki je stvarni odnos snaga između Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Njemačke i Rusije na Balkanu. Jer energija je danas možda važnija i od same politike. Ko kontroliše energetske pravce — kontroliše i političku stabilnost.

A ko bi mogao doći poslije Schmidta?

U sadašnjim odnosima snaga teško je očekivati visokog predstavnika iz zemlje koja ima otvoreno konfrontacijski odnos prema Rusiji, ali isto tako nije vjerovatno ni imenovanje osobe koju bi Moskva mogla smatrati svojim čovjekom.

Ipak, poslije Schmidtovog turbulentnog mandata, dio međunarodne zajednice mogao bi tražiti mirnijeg diplomatu, manje medijski eksponiranog, a više usmjerenog na provedbu puta prema evropskom društvu.

Ipak, najvjerovantije je, prema svim dostupnim informacijama, da će novi visoki predstavnik doći iz Engleske, što bi značilo da će Englezi, koji su prvi poslije rata bili tu preko visokog predstavnika, biti i posljednji koji će dati presudan pečat bosanskohercegovačkoj budućnosti.