Naslov: Tajni dogovori, javni ratovi – kako se entiteti zadužuju dok građani plaćaju cijenu

Piše: Mesud Čevra Piše: Mesud Čevra Dok se pred kamerama međusobno optužuju za izdaju, blokade i urušavanje države, političke elite u Bosni i Hercegovini istovremeno pokazuju zapanjujuću efikasnost kada treba – zadužiti se. I to sve češće pod velom političkog sukoba koji u stvarnosti prikriva tihi konsenzus: dug može, odgovornost ne mora. Posljednji primjeri zaduživanja […]

Piše: Mesud Čevra

Piše: Mesud Čevra

Dok se pred kamerama međusobno optužuju za izdaju, blokade i urušavanje države, političke elite u Bosni i Hercegovini istovremeno pokazuju zapanjujuću efikasnost kada treba – zadužiti se. I to sve češće pod velom političkog sukoba koji u stvarnosti prikriva tihi konsenzus: dug može, odgovornost ne mora. Posljednji primjeri zaduživanja i u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH pokazuju isti obrazac. Javnosti se plasira narativ o “borbi za nadležnosti”, dok se iza zatvorenih vrata uredno usaglašavaju ključne stvari – saglasnosti na državnom nivou, tehnički detalji kreditnih aranžmana i raspodjela odgovornosti.

Jer bez potpisa države nema vanjskog zaduženja. A taj potpis, uprkos svim političkim tenzijama, gotovo nikada ne izostane. U Republici Srpskoj vlast nastavlja praksu zaduživanja kroz obveznice i kredite sa sve nepovoljnijim uslovima, pravdajući to “finansijskom stabilnošću”. Istovremeno, Federacija BiH ulazi u nove aranžmane sa međunarodnim finansijskim institucijama za infrastrukturne projekte, koji redovno završavaju skuplji nego što su planirani. Razlike u retorici su ogromne, ali suština je ista – stalna potreba za novim dugom bez ozbiljne javne kontrole.

Najveći paradoks leži u činjenici da se politički sukobi intenziviraju upravo u trenutku kada je potrebna koordinacija. I tada, gotovo po pravilu, dolazi do “čuda”: institucije koje mjesecima ne funkcionišu odjednom postaju operativne. Saglasnosti se daju, odluke prolaze, sporazumi se potpisuju. Niko to javno ne objašnjava, ali svi znaju da bez toga nema novca. Tu počinje drugi, manje vidljiv problem – kako se taj novac troši. Infrastrukturni projekti, posebno autoputevi, vijadukti i energetski objekti, postali su idealan teren za kombinaciju političkog utjecaja i finansijske netransparentnosti. Početne cijene su jedno, konačne nešto sasvim drugo. Aneksi ugovora, produženje rokova i dodatni radovi postaju pravilo, a ne izuzetak. Razlika između planiranog i stvarnog troška rijetko se ozbiljno preispituje. U takvom sistemu, odgovornost se razvodnjava između više nivoa vlasti.

Entiteti se pozivaju na državu, država na entitete, a međunarodni kreditori na “lokalne partnere”. Kada dođe do problema – bilo da je riječ o kašnjenju projekata ili međunarodnim sporovima – račun se ispostavlja građanima. Posebno zabrinjava činjenica da svaki međunarodni kreditni sporazum nosi potencijalni rizik arbitraže. Loše definisani ugovori, političke intervencije u projekte ili nepoštivanje obaveza mogu dovesti do sporova koje država gotovo redovno gubi. Tada dug prestaje biti samo finansijski i postaje pravni problem sa višemilionskim posljedicama.

Zato je ključna iluzija današnje politike u BiH upravo u toj dvostrukoj igri. Javnosti se nudi slika dubokog konflikta, dok se u pozadini održava minimum saradnje potreban za funkcionisanje sistema zaduživanja. Taj minimum nije motivisan interesom građana, već potrebom da se održi model u kojem se politička moć i finansijski tokovi međusobno hrane.

Na kraju, pitanje nije da li se entiteti trebaju zaduživati – nego kako i pod kojim uslovima. Bez potpune transparentnosti, stvarne parlamentarne kontrole i jasne odgovornosti za svaku marku zaduženja, svaki novi kredit postaje samo odgođeni problem. A dok god se politika u Bosni i Hercegovini vodi po principu “javnog rata i tajnog dogovora”, jedino što je sigurno jeste da će dug rasti – tiho, uporno i na teret onih koji u tim dogovorima nikada ne učestvuju.