VOJSKA NA DIZELU: Samoobmana Aleksandra Vučića…. kraj jedne karijere!

PIŠE: MESUD ČEVRA   Dok su nad Beogradom brujali MIG-ovi, a kamere pažljivo hvatale Vučićev lik u počasnoj loži, građani Srbije su – gle ironije – na zemlji računali koliko još puta mogu preći granicu ka Njemačkoj dok im djeca ne odu zauvijek. Ali važno je bilo pokazati “snagu nacije”. Snagu koga? Aviona koje je […]

PIŠE: MESUD ČEVRA

Dok su nad Beogradom brujali MIG-ovi, a kamere pažljivo hvatale Vučićev lik u počasnoj loži, građani Srbije su – gle ironije – na zemlji računali koliko još puta mogu preći granicu ka Njemačkoj dok im djeca ne odu zauvijek.

Ali važno je bilo pokazati “snagu nacije”. Snagu koga? Aviona koje je neko davno prodao kao otpad, tenkova na kredit i vojnika koji od parade imaju tek platu da prežive mjesec dana. Vučićeva vojna parada je zapravo parada straha. Kad vlast nema šta da ponudi, onda uzima bubanj i maršira. Kad nema vizije, ima sabora. Kad nema hljeba, ima mitova.

Tako se, umjesto fabrike i bolnice, gradi nova scena: “svesrpski sabor” – šator pod kojim se krije najveća pljačka regiona. I u toj predstavi Vučić nije sam. Tu je i njegov omiljeni “proxy predsjednik”, Milorad Dodik, čovjek kojem je blokada zamjena za politiku, a prijetnja raspadom jedini program. Dodik je, zapravo, Vučićev tamburaš: kad Beograd zatreba novu dozu tenzije, Dodik zasvira po starim notama – referendum, otcjepljenje, izdaja, neprijatelji. Sve dok traje muzika, traje i režim.

Ali eto, došla i ironija historije – Dodik je sada persona non grata u EU i Sloveniji. Čovjek koji je decenijama mahao pasošem i glumio državnika, sada ne može ni u Trst na kafu. A narod, kome obećava evropske standarde, gleda ga kako tone u izolaciju. Nije li to najbolja slika cijele priče: predsjednik koji ne može nigdje, i narod koji odlazi svugdje – samo ne ostaje kod njega. Vučićevo svesrpstvo je odavno prestalo biti ideja – to je postala šema za održavanje vlasti.

Umjesto kulturne i istorijske povezanosti, dobili smo svesrpski biznis plan: onaj u kojem beogradski režim proizvodi neprijatelje, Dodik ih distribuira po entitetu, a “naci-Srbi” iz Crne Gore pune prazninu parolama i ikonama. To je jedina industrija koja cvjeta: industrija straha. U Crnoj Gori se taj model jasno vidi: ako se ikada zapitate zašto “naci-Srbi” u Podgorici i Nikšiću viču glasnije nego što narod tamo diše, sjetite se da je to isti scenario kao u Banjaluci – kad nemaš ekonomiju, ti praviš neprijatelje. Kad nemaš budućnost, ti prizivaš prošlost. Vojna parada, dakle, nije bila demonstracija sile, nego nemoći. Jer sila koja je stvarna ne pokazuje se avionima, nego životnim standardom.

\Nemoć se skriva iza uniformi, a glad iza barjaka. Vučić i Dodik – jedan paradira, drugi blokira – dva čovjeka koji su od srpstva napravili privatni obrt. I to obrt koji ne zna za PDV, ali zna za mito, reket i monopol. Dok njih dvojica brane “nacionalne interese”, Srbija i Republika Srpska ostaju bez ljudi. Oni paradiraju pred praznim tribinama, dok autobusne stanice za Njemačku i Sloveniju pune prave kolone.

I tu je najveća ironija: Dodik sada ne može u Sloveniju, ali njegov narod može – i ide. Vučić pravi sabore da spoji “sav srpski narod”, a narod ga spaja s Evropom tako što kupuje jednosmjernu kartu. Na kraju, svaka parada traje jedan dan, svaki sabor nekoliko govora. A glad, bijeda i odlazak – oni traju svaki dan, bez kamere i bez fanfara.