HERCEGOVAČKI “BISER” DREŽNICA – mjesto harmonije koje prkosi logici rata…

Sjeverozapadno od Mostar, na svega nekoliko kilometara udaljenosti, smjestila se Drežnica – mjesto koje na prvi pogled izgleda kao da je nastalo da ospori sve stereotipe o podjelama, granicama i historijskim ranama ovih prostora. Kroz ovo selo teku dvije bistre hercegovačke rijeke, prirodni dar koji oblikuje i pejzaž i karakter ljudi. Njihove vode, koje se […]

Sjeverozapadno od Mostar, na svega nekoliko kilometara udaljenosti, smjestila se Drežnica – mjesto koje na prvi pogled izgleda kao da je nastalo da ospori sve stereotipe o podjelama, granicama i historijskim ranama ovih prostora.

Kroz ovo selo teku dvije bistre hercegovačke rijeke, prirodni dar koji oblikuje i pejzaž i karakter ljudi. Njihove vode, koje se ulijevaju u širi tok Neretva, čine Drežnicu jednim od onih rijetkih prostora gdje priroda sama nameće ideju mira – jer ovdje voda ne poznaje razlike, nego samo tok.

Prije rata, Drežnica je brojala oko četiri hiljade stanovnika. Danas ih je znatno manje, oko dvije i po hiljade, jer je veliki broj ljudi, kao i u mnogim drugim krajevima, otišao trbuhom za kruhom prema Zapadu. Ostala je praznina, ali i tvrdoglava otpornost mjesta koje ne pristaje da izgubi svoj identitet.

Ono po čemu Drežnica ostaje upamćena u lokalnim pričama jeste upravo odnos ljudi tokom rata. U sjećanjima mještana često se ističe da su postojali lokalni vojni i društveni autoriteti koji su nastojali očuvati suživot i spriječiti da se rat pretvori u potpuno razaranje međuljudskog povjerenja. Ta vrsta lokalne odgovornosti – bez obzira na različite interpretacije i emotivne tonove – ostala je dio kolektivnog pamćenja sela.

Ipak, možda je važnije od svih ratnih narativa ono što je Drežnica pokazala nakon svega: da se život, makar ranjen, može nastaviti. Da isti prostor može nositi i teške uspomene i nove pokušaje normalnosti.

Posebno svjetlo u toj priči predstavlja škola, koja je nedavno obilježila 123 godine postojanja. Taj jubilej nije bio samo školska svečanost, nego i društveni događaj koji je okupio više od 500 ljudi – učenike, nastavnike, roditelje, goste iz inostranstva i povratnike koji su za taj dan došli kući.

Direktorica Lakić sa svojim timom, uz podršku Generalnog konzulata Turske, organizovala je proslavu koja je više ličila na festival zajedništva nego na formalnu akademiju. Djeca su recitirala, pjevala, nastupala, a kroz program se provlačila poruka da škola nije samo mjesto učenja, nego i čuvar identiteta i uspomena.

Učenici su posebno ostavili dojam, a nagrade najboljima, među kojima se spominju i imena poput Vensur Dedi, dočekane su aplauzima koji su trajali duže od samih uručivanja priznanja. To su oni trenuci kada zajednica, makar na kratko, zaboravi razlike i fokusira se na ono što raste – na djecu.

Ipak, u jednom dijelu javnosti ostala je i primjedba da na ovako važnom jubileju nije bio prisutan ministar obrazovanja Hercegovačko-neretvanskog kantona. Za neke prisutne to je bio znak distance institucija prema malim sredinama. Za druge tek protokolarnost koja je izostala. Ali u svakom slučaju, takvi momenti uvijek otvore pitanje: koliko država zaista vidi svoje rubne, ali žive i važne zajednice?

Drežnica danas stoji između dva vremena – onog u kojem je bila pogođena ratnim lomovima i onog u kojem pokušava ostati mjesto života, a ne samo sjećanja. Njene rijeke i dalje teku isto, njeni ljudi i dalje odlaze i vraćaju se, a škola i dalje okuplja generacije koje tek trebaju odlučiti hoće li ovaj prostor ostati samo uspomena ili i budućnost.

Možda je najveća vrijednost Drežnice upravo u toj upornosti: da i kad historija postane teška, priroda i ljudi ne prestanu tražiti način da žive zajedno.