Hasan Nuhanović obratio se javnosti pismom u kojem tvrdi da je Jasmila Žbanić falsifikovala njegovu životnu priču

Hasan Nuhanović je preživio genocid u Srebrenici, u kojem su mu ubijeni roditelji i brat. Do pada Srebrenice radio je kao prevodilac za pripadnike UNPROFOR-a u ovoj „zaštićenoj enklavi“ UN-a. Objavio je brojne članke o genocidu u Srebrenici, s fokusom na ulogu međunarodne zajednice u ovim događajima. Nedavno se obratio javnosti tekstom o tome kako […]

Foto: index.ba

Hasan Nuhanović je preživio genocid u Srebrenici, u kojem su mu ubijeni roditelji i brat. Do pada Srebrenice radio je kao prevodilac za pripadnike UNPROFOR-a u ovoj „zaštićenoj enklavi“ UN-a. Objavio je brojne članke o genocidu u Srebrenici, s fokusom na ulogu međunarodne zajednice u ovim događajima.

Nedavno se obratio javnosti tekstom o tome kako je sa Jasmilom Žbanić pravio scenarij za fiilm o Srebreničkom genocidu. Film bi se trebao prikazati za 25. godišnjicu Srebreničkog genocida 2020. godine.

Potpisao je ugovor sa firmom Deblokada, 2012. godine, koja je otkupila autorska prava za film po njegovoj knjizi „Pod zastavom UN – međunarodna zajednica i zločin u Srebrenici“. Tim je započela njegova formalna saradnja sa Damirom Ibrahimovićem i njegovom suprugom Jasmilom Žbanić. Potpisao je i ugovor kojim je dobio ulogu savjetnika na scenariju za taj film.

U periodu od nekoliko godina odgovarao je na razne upite od strane Žbanić o okolnostima i brojnim detaljima vezanim za događaje u i oko Srebrenice jula 1995. godine, ali i događaje nakon 1995. godine, kao što je sudski proces koji sam 2002. godine pokrenuo protiv Holandije.

“Kako nekome ko nije bio tamo, bila je moja dilema, najbolje dočarati tu situaciju? Ja sam se maksimalno potrudio da tu sliku iz moje glave što vjernije i preciznije prenesem u „glavu“ Jasmile Žbanić, a da je ona prenese na papir u vidu scenarija, i kasnije u kadrove filma. Pored toga što sam pružao informacije iz moje knjige, i sopstvenog sjećanja, ja sam Jasmili Žbanić dao veći broj dokumenata koji svjedoče o događajima iz jula 1995. godine, te je upoznao sa nekoliko ljudi koji su preživjeli ove događaje i zajedno sa njom učestvovao u razgovoru sa njima” kazao je Nuhanović.

Jasmila se u Holandiji srela i sa bivšim pripadnicima Holandskog bataljona Unprofora. Imao je primjedbe na njeno tumačenje njhove „priče“ tvrdeći joj da se njihova priča ne podudara sa onim što se zaista dogodilo.

Jasmilina ideja o tome da su i Holanđani bili „jadni“ i „žrtve“ nije se uklapala u istorijske činjenice, a ona je ove svoje ideje postepeno ugrađivala u scenarij na kojem je radila.

Jasmila Žbanić je, kao rezultat saradnje sa Nuhanovićem napisala tri verzije scenarija. Nuhanović kaže kako je prva verzija bila katastrofa.

“Osim što mi se nisu svidjeli brojni dijelovi scenarija, a koji su bili skoro čista fikcija, zabrinulo me je i to što je Jasmila očigledno odlučila da glavni likovi budu članovi moje porodice i – ja lično. To nigdje u ugovoru nije pisalo. Moja knjiga opisuje puno širu sliku situacije jula 1995. godine gdje je moja porodica samo jedna od hiljada u toj masi izbjeglica” kazao je.

Nuhanoviću je druga verzija bila malo bolja, ali opet je naišao je na brojne dijelove sa kojima se nikada ne bi složio.

“Najgora od svih bila je ona da sam ja svoje roditelje i brata, i to uz pomoć Holanđana, prošvercovao u bazu UN naočigled hiljada izbjeglica u Potočarima koji svi posmatraju taj čin, ostaju izvan kapije baze i viču: A mi, a mi – plaču i zapomažu. Znači ja sam u toj sceni negativac, možda čak gori i od četnika i od Holanđana. A uopšte nije tako bilo. U mojoj knjizi piše kako je bilo. Pitao sam je zašto je promijenila činjenice u ovoj sceni, a ona je rekla da je ovako bolje za film.To je samo jedan detalj iz jedne scene gdje ona mene i moju porodicu prikazuje na način koji uopšte ne ogovara onome što se dogodilo u realnosti jula 1995. godine” istakao je Nuhanović i dodao kako postoji veliki broj detalja koji nikakve veze nemaju sa stvarnim likovima i događajima, a koje je Jasmila konstruisala.

“U jednoj sceni majka prevodioca češlja kosu iz koje ispadaju vaši/uši. Čovječe, ionako na nas gledaju kao na „prljave muslimane“ i ova scena je u najmanju ruku autorasistička. Moja majka nije imala vaši u kosi unatoč užasnim uslovima u kojima smo živjeli” navodi Nuhanović i dodaje da je to bio scenarij koji nije imao nikakve veze sa onim što se zaista dogodilo i koji članove njegove porodice, kao i neke od od drugih izbjeglica u Potočarima prikazuju sasvim drugačije od onoga što su bili, onoga što jesu.

Nakon treće verzije scenarija dolazi do jednostranog prekida saradnje. Predložio im je da izaberu neke druge likove iz mase izbjeglica, a ne njegovu porodicu.

Kasnije je slučajno na internetu naišao na podatak da je jedna norveška fondacija filmskom projektu Jasmile Žbanić dodijelila sredstva. Pročitao je vrlo kratak sinopsis, ali po njemu dovoljno jasan u smislu kakav film Jasmila i Damir prave. Prevarili su Nuhanovića pričom da će film biti o ‘jednoj ženi’. Film je o ženi koja je prevodilac UN-a u bazi, a nijedna takva žena u realnosti nije ni postojala. Dakle i dalje se radi o njegovoj četveročlanoj porodici samo što su ulogu sina prebacili na majku.

Jasmila Žbanić je falsifikovala životnu priču Hasana Nuhanovića, koji je preživio pakao u Srebrenici. Cilj joj je bio napraviti film u kojem bi se opravdali vojnici Holandije, ali i Srbi, a pokazati porodice koje su boravile u Potočarima u negativnom kontekstu. Zbog čega i s kojim ciljem se želi poslati ovakva poruka iz Bosne i Hercegovine? Entitet Republika Srpska i Srbija nastavljaju negirati genocid. Holandija koja je jedna demokratska, razvijena i napredna zapadno-evropska zemlja također je negirala narativ o Srebrenici sve do presude Vrhovnog suda Holandije. Holandija ovaj narativ negira i dalje, samo na jedan drugačiji način – u rukavicama, kako kaže Nuhanović.

S ovakvim filmom ne samo da se povrjeđuju osjećanja svih žrtava već se šalje i negativna slika u svijet, i to iz zemlje u kojoj se i desio genocid.