DA TI SRCE PUKNE OD TUGE Anto Tomić: Priča iz 1992. godine

Ogledalo

Podsjeti me jedna prijateljica, Mediha, svojom životnom pričom na jedan događaj od prije 25 godina.

Deset mjeseci nakon što joj je ustanovljena teška boleština, Mediha u metrou susreće radnog kolegu s kojim je svakodnevno djelila isti biro.
Nije ju prepoznao.

Moja je priča iz ‘92. godine.

3 mjeseca nakon izbijanja teške boleštine, na putu oporavka, nalazim se u ‘ rehabilitacionom centru Trnopolje ‘.
Na jednoj popodnevnoj šetnji ‘ centrom’ primjetih u mnoštvu posjetilaca moju prijateljicu Editu s kojom sam se godinama družio, do prije par mjeseci svakodnevno viđao.
Zovnuh je imenom. Edita se trznu, gleda, okreće se na sve strane. Pređe pogledom i preko mene.
Nije me prepoznala.

Sutradan, opet u šetnji, važem se na stočnoj vagi ispred veterinarske stanice.
Vaga pokazuje 54 kile žive vage. Mašala ljudine.
I dok stojim na vazi, ugledah kumu Merimu. Osmjeh mi ozari lice od radosti. Konačno da vidim nekog svoga.
Sa Merimom sam posljednji put bio prije par mjeseci na rođendanu jedne male, zajedničke rodice.

Zovnuh je imenom. Merimin se pogled na kratko zaustavi na meni pa produži.

Nije me prepoznala.

Desetak dana kasnije, nakon tromjesečnog ‘bolovanja’, vraćam se kući.

I nakon tri mjeseca, po prvi put stajem pred ogledalo. Dugo se gledamo. Ogledalo je ostalo isto.

A iz ogledala me tiho promatra krezubi lik upalih obraza, ispod kože se nazire svaka košćurina, kosa sa lobanje nožem ostrigana. Tupi, tužni pogled.

Nisam se prepoznao.