ZAŠTO NE IZLAZIMO NA ULICE: Bosanska tragedija, završni čin!

PIŠE: MESUD ČEVRA Da li se bosanska tragedija polako privodi kraju ili je još uvijek rano predviđeti njen kraj, veliko je pitanje. Evo već trideset godina poslije rata, trpimo užasne nepravde, neprovođenje zakona, pljačku i diskriminaciju po svim osnovama. Korupciji kao i pljački naše zemlje nema kraja. Milijarde su usisane u razbojničke džepove, a od […]

PIŠE: MESUD ČEVRA

Da li se bosanska tragedija polako privodi kraju ili je još uvijek rano predviđeti njen kraj, veliko je pitanje. Evo već trideset godina poslije rata, trpimo užasne nepravde, neprovođenje zakona, pljačku i diskriminaciju po svim osnovama. Korupciji kao i pljački naše zemlje nema kraja. Milijarde su usisane u razbojničke džepove, a od toga društvo nema ništa. Novci su oprani kroz građevinarstvo, prebačeni na fina otočja i poreski raj za pljačkaše, gdje se ne zna ko pije ni  ko plaća. Čeka li se rasplet našeg čvora društvene zbilje ili je to još uvijek samo novi zaplet veliko je pitanje.

Naša tragedija je već dugo prisutna na ovim prostorima. Stotinama godina mi smo živjeli pod raznim diktaturama i još uvijek nismo osjetili ljepotu slobode. Prvo smo imali tursku diktaturu i turski zulum pet stotina godina, zatim austrougarsko šepurenje po Balkanu, da bi nam Kralj dao malu nadu za opstanak. Njegov kljucni problem je bio, jer je Jugoslaviju poistovjetio sa Srbijom i pokušao nametnuti srbijansko jugoslovenski mentalni sklop. U tome su mu pomogle pravoslavne crkvene izmišljotine i falsifikovanje hiljada dokumenata pa čak i uz pomoć ruske pravoslavne braće.

Oni su posebno insistirali na osvajanju Bosne, kako bi se Rusima lakše bilo domaći Jadranskog mora, pa su naseljavali u zapadne dijelove pod kadrovanjem hiljade srbijanskih familija. Bosnu su naseljavali stotinama godina. Ti ljudi iz Srbije, koje sam poznavao zaista su doprinijeli velikom razvoju naše zemlje kako u staroj, tako i novoj Jugoslaviji. Oni su na kraju postali žrtve pravoslavne crkve, koja je njihovo prisustvo kako u Hrvatskoj, tako i Bosni pokušali pravdati historijskim činjenicama zasnovanim na pogrešnim i falsificiranim dokumentima.

Tako su ovi nesretni ljudi bili žrtva također megalomanskih državničkih ciljeva nacističko političke uloge pravoslavne crkve, gdje se otvoreno zagovara ideologija, gdje je srpska pravoslavna crkva, tu ne može biti niko, osim Srba. Takva integristička razmišljanja postojala su jedino u srednjem vijeku kod naroda, koji su nestali kasnije u ratnim vihorima. Tako su uvijek Bosnu poistovećivani sa Srbijom, jer su smatrali Bošnjački element slabim, ali su se ipak ovaj put prevarili. Preskočili su Bosnu kraljevi savjetnici i kralj, kao da je nema, a pred drugi svjetski rat raskomadali zajedno sa hrvatskim nacionalistima, kao da i ne postoji.

Komunisti su bili dosljedni Drezdenske deklaracije iz 1928. Godine, gdje su zahtijevali, da svaki narod treba na Balkanu imati svoju državu. Drugi svjetski rat nam je donio patnje svih građana, kao uostalom i svaki rat što donosi, a donio nam je i novu organizaciju jugoslovenskog društva, u kome su sve republike postale države u okviru Jugoslovenske federacije. Dvije pokrajine su postale sinonim za početak raspada jugoslovenske federacije. Na raspad se čekalo, jer se pokazalo u svijetu, da je komunistički rezim nesposoban da se uhvati u koštac sa rastućim ekonomskim razvojem zapada. Zapad je munjevito napredovao dok je komunistička diktatura bila osnov za blokiranje svakog vida razvoja. Tako smo, kao posljedicu Drugog svjetskog rata imali šest republika država i dvije pokrajine. Milosević je pokorio na tzv. demokratski način dvije pokrajine, koje su bile sastavni dio federacije, ali nisu bile države.

Tim pokoravanjem, Jugoslavija je ukinula silom ustav i tako se počelo sve urušavati.

Nastale su nove države  od kojih je jedna , Bosna i Hercegovina. Znamo kakav smo prošli put od nezavisnosti do današnje dejtonske BiH.

Našu zemlju zastupali su skurilni muslimanski idioti koji se nisu libili ni toga, da je podijele, ukinu bez institucija legalan ustav,  a mi smo to sve mirno posmatrali kako nam zemlja izmiče, a narod bježi po bijelome svijetu. I do danas poslije nestanka pola populacije našega stanovništva, politike, koje su vodile rat u BiH za njenu podjelu su nastavile svoje kozaračko kolo po narodu. Dugogodišnja pljačka njenih dobara, ostavila je duboke tragove na naš bosanski narod. Ostao je osiromašen i grupiran, zatvoren u torove, prepadnut za svoju egzistenciju i ne promišlja, da izađe na ulice i traži odgovore na sva pitanja, pa i to, gdje su pare.

Evo došli smo do nekih promjena, tako, što smo jednog satrapa smjestili u opoziciju ali to nije dovoljno. Gdje su silni pljačkaši koji se šepure poslije uništavanja ogromnih privrednih subjekata i pljačke, a koje je ova Bakirova hunta napravila kao što je i sve protivno zakonu i ustavu napravila.  I dalje imamo na vlasti satrape, koje, ne samo, da su se drznuli veličati ratne zločince, negirati genocide i presude međunarodnih sudova, nego su krenuli i na Ustav Bosne i Hercegovine i međunarodni ugovor, kojeg su ovi satrapi naše zbilje potpisali.

Naravno, riječ je o Dodiku, koji je iskreno zalutao u politiku, ali i u ogromni kriminal, jer je poznat po tome. Iako svi znamo, da je pribavio pljačkom stotine miliona dolara zajedno sa svojom grupacijom, on i dalje prkosi svima i kaže, ja nisam osuđen ni za što. I tačno je tako. Zašto nije osuđen vjerovatno je razlog što igra po američkim i zapadnim notama. Oni ga puste da pljačka, onda ga, kao napadaju, i on njih, a ustvari, poznata igra u Bosni. Svi su protiv svih, ali kada je korupcija u pitanju, svi sa svima. Jer, otkud mogućost da Dodik lobira u Sjedinjenim Američkim Državama, a na crnoj listi tih istih, a dijeli tamošnjim utjecajnim ljudima ogromni novac preko izvjesnog Kesića, što je on lično potvrdio. Zašto vlada ne istraži Obrena Kesića, koji je po Vašingtonu djelio i nudio milione? Niko o tom ne priča, šta se dešava sa igrama Putin – Dodik, zašto ne ide više u Moskvu, veliko je pitanje. Jer od ukradenih freski, koje je dodijelio ministru vanjskih poslova Rusije, do dodjele najvećih odlikovanja ratnim zločincima, nije daleko.

Prema tome, veliko je pitanje, ko održava Dodika na vlasti.

Da li su to evropski nacisti, desničari, ili su to američki republikanci. Jer Kesić je po Vašingtonu dijelio advokatima za lobiranje novac poreskih obveznika BiH, ali bez ikada utvrđenih činjenica, gdje su i kako potrošili ogromni novac. Zašto mu se to ne istraži veliko je pitanje. Njegovo obraćanje javnosti povodom podizanja optužnice za neizvršavanje naloga Visokog predstavnika, on negira, negirajući i samog Visokog predstavnika. Izgleda, da će on ubrzo, kako je počeo  negirati sve i svašta, negirat i postojanje Boga, da bi ga zamijenio samim sobom.

Prijeti, dehumanizira kao i obično bošnjački narod, izražava netrpeljivost prema novinarima. Sve je to samo korak do samoubistva na političkoj sceni. On hoće kao i Mladić i Karadžić, da sebe proglasi svecem, jer su mu oni idoli, a novac opljačkan od naših građana pretvori u humanu potrebu.

Možda je u pravu, jer na ulicama Bosne nema demonstracija samo se ponekad mogu vidjeti psi lutalice poneke krave i mnoštvo ovaca, dok se svinje zakopavaju sirom Srpske,  jer ih je napala kuga. I svi se pitaju, kako kuga uvijek zaobiđe bijeli dvor u Banjaluci. I ja se to pitam. Nadat se, da će politička kuga naletiti na ove satrape naše političke stvarnosti i da ćemo ipak konačno osjetiti slast slobode, u kojoj ćemo biti svi ravnopravni građani sa podijeljenim ulogama obaveza i odgovornosti.

Pitamo se, je li se to ipak približavamo kraju naše tragedije i slasti slobode, a to je nezavisnost državnih institucija i pravnoj državi. Samo ne od ponedeljka, kako su nas ovi nacistički satrapi uvjeravali na prvim tzv. demokratskim izborima. Mislim da smo zaslužili tako nešto, konačno poslije više stoljetne patnje pod raznim terorima i diktatorima, od sultana do Tita, od Miloševića, Tuđmana i Izetbegovića, do ovih danas satrapa Bakira i Dodika.

Možda će se Čović naljutiti, sto i njega nema u tako značajnoj ulozi, ali njega ćemo ostaviti zadnjeg, jer ipak on je mudar političar, predstavlja najmanju populaciju društva, a demokratija je uspješna, kad su manjine zadovoljne.

Vrijeme  bi bilo da se okrenemo demokratskim principima i stvarnom putu EU, jer samo nas taj put oslobađa ovih svih vrsta satrapa i daje odgovor na pitanje gdje su pare…