LAGUMDŽIJA SE JAVIO: Bauk trećeg entiteta opet se nadvio nad BiH, SDA je već bila pristala na sličan koncept

Ugledni profesor i bivši lider Socijaldemokratske partije (SDP) BiH na društvenim mrežama je prokomentarisao posljednja pominjanja trećeg entiteta i izmjena Izbornog zakona u kontekstu ranijih sličnih pokušaja. Lagumdžija u svom stavu naglašava kako nakon posljednjih javnih obraćanja Dodika i Čovića, od Ujedinjenih Nacija do medija, nimalo naivna debata o “trećem entitetu” se vraća na scenu […]

Ugledni profesor i bivši lider Socijaldemokratske partije (SDP) BiH na društvenim mrežama je prokomentarisao posljednja pominjanja trećeg entiteta i izmjena Izbornog zakona u kontekstu ranijih sličnih pokušaja. Lagumdžija u svom stavu naglašava kako nakon posljednjih javnih obraćanja Dodika i Čovića, od Ujedinjenih Nacija do medija, nimalo naivna debata o “trećem entitetu” se vraća na scenu kao njihov pritisak i okvir za ustavne reforme i izborno zakonodavstvo. Tim povodom on daje tri odgovora na tri pitanja.

“Zašto nam bliža istorija može biti od koristi za budućnost? Zašto izborne jedinice za članove Predsjedništva mogu voditi do (“drugog”) “trećeg entiteta”? Zašto u igru sada neki akteri i mediji uvode “lovačke priče” o tome šta je, ko, kada i kome govorio o tome”, pitanja su koja profesor Lagumdžija postavlja.

Zašto nam bliža istorija političkih previranja oko “trećeg eniteta” biti od pomoći u sagledavanju onoga što nas čeka?

“Bauk trećeg entiteta” opet se nadvio nad Bosnom i Hercegovinom. Nakon što je sahranjen u ratu više puta se pokušao ozbiljno vratiti u protekle dvije decenije. Prvi pokušaj je bio tzv “Hrvatska samouprava” koja je počela marta 2001. i oficijelno slomljena nepuni mjesec dana nakon 11. septembra iste godine. 

Prijedlog, formiranje “dva entiteta sa teritorijalnim diskontinuitetom” u Federaciji mi je iznesen tri puta 2008. godine – prvi put, zadnji put i nikada više. Odbio sam da o tome i razgovaramo, ali mi je bila potvrda da projekat nije pokopan 2001. godine te da će se tražiti sofisticiraniji i postupni metodi dolaska do istog cilja. 

Oficijelni politički zahtjevi za trećim entitetom postaju glasniji 2010. godine. Nakon što nije našao potrebne partnere za taj projekat ni na domaćoj ni na međunarodnoj sceni, HDZ nastoji pitanje građanske jednakopravnosti u skladu sa presudom Evropskog Suda za ljudska prava pretvoriti u “Hrvatsko pitanje”. Zato sa narativom da Hrvati trebaju birati “svog predstavnika” Čović uporno insistira na formiranju dvije izborne jedinice u Federaciji za izbor članova Predsjedništva.

Zašto bi dvije federalne izborne jedinice za članove Predsjedništva bile okvir “trećeg entiteta”?

To je bio način da se definiranjem tri teritorije odnosno izborne jedinice u Bosni Hercegovini “samo na dan izbora” stvori politički prostor koji će vremenom postati mjera za naredne ustavne reforme. Takav prijedlog se konačno našao na stolu pod pokroviteljstvom Evropske Unije. U proljeće 2014. godine, kao tada posljednji pokušaj EU, pred nama su se našle karte u kojima je jedna izborna jedinica u Federaciji trebala da se sastoji od Sarajevskog, Tuzlanskog, Zeničko Dobojskog, Goraždanskog i još jednog (Srednje Bosanskog ili Unsko Sanskog) kantona a druga od preostalih 5 kantona.

Poznato je i iz medija da je tada SDA pristala na taj koncept samo da se dogovorimo da li sa Hercegovačko Neretvljanskim, Zapadno Hercegovačkim, Posavskim i Kantonom 10 ide Unsko Sanski ili Srednje Bosanski Kanton. Njihova argumentacija je bila da Hrvatima treba dati nešto više i da je u tom trenutku to ono što će riješiti presudu Evropskog suda. Po meni je to bio pogrešan model rješavanja građanske i nacionalne jednakopravnosti ali još je pogubnije bilo to što sam u tim kartama vidio nešto što neće trajati samo na dan izbora jednom u četiri godine. 

Nakon mog odbijanja rahmetli Tihić i Izetbegović nisu htjeli da preuzimaju odgovornost za takav prijedlog međunarodnih medijatora. Radončić je učestvovao u pregovorima, mada kao lider opozicije nije morao, ali je bio spreman da preuzme odgovornost ukoliko se SDP i SDA dogovore sa drugim vladajućim strankama, a ne da na tom pitanju love političke poene. Nikom nije padalo na pamet ni da razgovaramo tom prilikom o “trećem entitetu”, a kamo li da na to pristajemo, s tim što očito nismo bili jednoglasni o prirodi izborne kartografije.

To su bili moji posljednji oficijelni razgovori kao partijskog lidera o ustavnim reformama i izbornom zakonodavstvu.

Proteklih dana se ponovo uvodi u igru “treći entitet” kroz lovačke priče o tome ko je kada sve Čoviću obećavao da će mu izaći u susret. Dodik je tu najsvježiji primjer, a ponavljaju se čak i neke moje izjave na tu temu od prije skoro tri godine. Zašto se to radi?

Dodik o tome zna samo ono što je on pričao sa Čovićem jer se nikada nije htio “miješati u Federalna pitanja” ni sa kim drugim osim sa njim kao svojim jedinim strateškim partnerom. Njih dvojica svjesno i ciljano, po principu zavadi pa vladaj, pokušavaju ponovo reanimirati “treći entitet” praveći zbrku i svađu između ljudi koji mogu utjecati na ponašanje drugih ključnih aktera. Tu su svakako i oni koji ovome pristupaju površno ili populistički.

Svaka izjava se može lako pretvoriti u svoju suprotnost ukoliko je izvadite iz konteksta u kojem se dešavala. Treba se sjetiti da pred izbore 2018. godine Čović ponovo otvara pregovore sa SDA kako bi se došlo do “legitimnih predstavnika Hrvata” uz prijetnju bojkotom izbora i ponovnim vraćanjem u igru “trećeg entiteta”.

Tom prilikom sam se i ja uključio u javnu debatu i podsjetio na 2014. godinu kada je Čović kroz izmjene izbornog zakona nastojao nacrtati karte, koje bi od “jednodnevnih izbornih karata” prerasle u “regije ili federalne jedinice zasnovane na europskim vrijednostima”. Zato se ni sada, kako ni tada, ne smije dozvoliti bilo kakva “izborna kartografija”. 

Tada sam jasno rekao da su pregovarači “pristali na izborne karte, na taj princip”, a ne i na “treći entitet”, pošto je tema razgovora bila implementacija presude Sejdić Finci kroz izmjenu ustavnog i izbornog zakonodavstva. Danas Čović uz Dodikovo strateško partnerstvo već viđeni kartografski princip vraća kroz priču o “izborima legitimnih predstavnika Hrvatskog naroda”. Neovisno o tome, ja sam uvijek bio i ostao na stanovištu da Čović “izborne karte” vidi kao “mapu puta” ka svom cilju.