Balkanski Maduro u Trebinju: rezervat RS, Dodik bez funkcije i politički lov bez dozvole

Piše: Mesud Čevra Trebinje je ovih dana ličilo na afrički rezervat, samo bez lavova – jer su oni već u politici. U taj rezervat, sav uzbuđen, stigao je i Aleksandar Vučić, u ulozi safari momka Balkana: dolazi, gleda, slika se, daje izjave i odlazi, uvjeren da je Bosna i Hercegovina otvoreni zoološki vrt u koji […]

Piše: Mesud Čevra

Trebinje je ovih dana ličilo na afrički rezervat, samo bez lavova – jer su oni već u politici. U taj rezervat, sav uzbuđen, stigao je i Aleksandar Vučić, u ulozi safari momka Balkana: dolazi, gleda, slika se, daje izjave i odlazi, uvjeren da je Bosna i Hercegovina otvoreni zoološki vrt u koji se ulazi bez karte, bez pitanja i bez poštovanja.

Otvorila se bolnica, ali se ponašalo kao da se otvara lovački dom. Policija je paradirala, kamere su klikale, a safari vodič Dodik pokazivao je okolo: „Ovdje vidiš institucije, ali su pitome. Ovdje sudove, ali ne grizu. A ovdje – narod, ali ne pita ništa.“

Vučić je stajao ukočeno, pogledom tražeći izlaz, svjestan da svaki safari ima kraj, i da lovac ponekad postane meta. Njegov govor bio je mješavina straha, diplomatskog mucanja i pokušaja da se ne završi na istom zidu sa Madurinih fotografija sankcionisanih lidera.

A Maduro? Naravno da je bio prisutan – ako ne fizički, onda duhovno. Kao uzor, kao brat po izolaciji, kao politička sudbina. Dodik je već preuzeo sve elemente karipskog modela: ukidanje nevladinih organizacija, progon „stranih agenata“, transfer miliona u ruske banke i vječitu nadu da će „Rusi i Kinezi udariti po Americi“ i riješiti njegove lične probleme.

Ali prava disciplina ovog safarija nije bila ekonomija, nego lov na istinu.

Na scenu je stupila predsjednica entiteta – inače rijetko vidljiva, ali uvijek spremna kad treba preokrenuti istoriju naglavačke. Izvukla je Drugi svjetski rat, Jevreje i nacističke logore, i pokušala objasniti da je 9. januar, zapravo, dan nevinosti, sjećanja i žrtve.

Sitnica je samo ta da su u posljednjem ratu u BiH nacističke metode primjenjivali oni koji danas slave 9. januar.

Omarska, Keraterm, Trnopolje, Manjača – nisu metafore, nisu „sabirni centri“, nisu „medijski izumi“. To su pravosnažno utvrđeni koncentracioni logori, koje su organizovale strukture tadašnje Republike Srpske. Međunarodni sud pravde je utvrdio genocid u Srebrenici. Haški tribunal je Karadžića i Mladića poslao na doživotni zatvor. To nisu mišljenja – to su presude.

Ali u safari-narativu, žrtve su same sebe zatvorile, same sebe tukle i na kraju – u potpunom kreativnom zanosu – same nad sobom izvršile genocid. Takvu akrobatiku ne bi izveo ni cirkus, ali balkanska politika je uvijek imala jače trapeze.

I dok se istorija siluje, Republika Srpska se uporno pokušava pretvoriti u etnički rezervat, iako je po Ustavu BiH samo entitet u državi u kojoj su svi narodi konstitutivni. Upravo zato je Ustavni sud BiH ukinuo obilježavanje 9. januara – jer to nije praznik svih koji tamo žive. Ali safari pravila su jasna: domaći zakoni važe samo za domaće stanovništvo.

Bosna i Hercegovina nije ničija kolonija, nije ničiji lovni teren i nije prostor za političko fotografisanje bez odgovornosti. Ako Aleksandar Vučić misli da može nastaviti ulaziti u ovu zemlju kao u vlastito dvorište, vrijeme je da se obavijesti o jednoj sitnici: države imaju granice, a granice – vize.

Ako nastavi da se ponaša kao politički turist bez poštovanja prema suverenitetu BiH, vrlo brzo bi mogao shvatiti da safari izleti više nisu slobodni – nego regulisani. I da se u ovu zemlju ne ulazi s kamerom i tutorijalima za autoritarizam, nego s poštovanjem ili – nikako.

Trebinjska bolnica će možda liječiti tijela.

Ali politički safari koji smo gledali tog dana pokazuje da je bolest mnogo dublja.