KOLUMNA: Bošnjački džehenem!

Piše: Mesud Čevra Dvije stotine godina povijesti pritišću Bošnjake poput neizbrisivog pečata. Ponekad pomislim: kako se nositi s težinom koja se ne vidi, a ipak oblikuje sve što jesi? Granice su crtali drugi, sile su dolazile i odlazile, obećanja su bila prazna, a sloboda – rijetka i lomljiva poput stakla. Narod je bio ostavljen sam […]

Piše: Mesud Čevra

Dvije stotine godina povijesti pritišću Bošnjake poput neizbrisivog pečata. Ponekad pomislim: kako se nositi s težinom koja se ne vidi, a ipak oblikuje sve što jesi? Granice su crtali drugi, sile su dolazile i odlazile, obećanja su bila prazna, a sloboda – rijetka i lomljiva poput stakla. Narod je bio ostavljen sam sebi, poput rukavca: previše malen da bi postao rijeka, ali previše velik da bi ga zemlja progutala.

Gledam kroz vrijeme i vidim njihove gradove, sela, kuće koje su gorjele, jezike koji su se stapali, običaje koji su preživjeli zlo i kolonizatorske eksperimente. Svaka vlast donosila je novu opasnost prisile, ali i lekciju – nauk o strpljenju, o toleranciji, o izdržljivosti. I nauk o sebi. Jer duh, i kada je bio ranjen, tražio je put ka slobodi, čak i kad je ta sloboda izgledala nedostižna.

Ipak, Bosna je opstala. Ona je njihova jedina država, preživjela zahvaljujući prirodnoj toleranciji koja je prožimala svaki kamen, svaki grad, svaku riječ u svakodnevnom životu. Bosna je dočekala posljednje stoljeće poput tigrove kože: izmiješana, ranjena, ali neuništena. Njena snaga leži u činjenici da različiti identiteti, kulturni i vjerski, mogu postojati zajedno. I to je lekcija koja nadilazi politiku: tolerancija nije izbor, nego uvjet opstanka.

Ali bošnjački džehenem nije uvijek bio vanjski. Često je gorio iznutra. U kolektivnoj tišini, u sumnjama koje prožimaju krv naroda, u strahu koji je pratio svaki korak, svaki izbor. U toj tišini nastajala su samopromišljanja, unutrašnje kritike, svijest da stradanje može postati mudrost. A opet, koliko je lako zamijeniti mudrost s mržnjom, kritiku sa samosažaljenjem, lekciju s izgovorom.

Danas Bošnjaci posjeduju dio slobode, ali sile iz okruženja i dalje prijete da ih gurnu u zatvoren prostor – prostor bez otvorenosti, bez ideja, bez života. Ako dopustimo da prostor ostane zatvoren i da duh umre, Bošnjaci će ostati rukavac, nikad rijeka. I tada prošlost neće biti samo bol, nego zamka.

Pitam se: možemo li oblikovati budućnost koja nadilazi stradanje? Možemo li dopustiti da tolerancija i otvorenost postanu stvarnost, a ne privid? Kritički pogled zahtijeva budnost duha, trajnu samosvijest, moralno neovisne institucije i živu kulturu dijaloga. Ako ne bude tako, sloboda će ostati zatvorena u prošlosti.

Bošnjački duh može postati sila koja oslobađa ili zatvor koji guši. Svaka rana, svaka tišina, svako strahopoštovanje prema prošlosti poziva na svjesnost i akciju. Bosna nije samo država, ona je ogledalo. Ako narod preživi samo da bi preživio, ako ne propituje vlastiti stav i ne oblikuje otvoren prostor, može postati prostor bez ideja, bez kreativnosti, bez života.

Ali postoji nada. Ako riječni rukavac pronađe svoj tok, postat će rijeka – velika, plodna, nezaustavljiva. Generacija Bošnjaka koja shvati važnost tolerancije, samopromišljanja i hrabrosti može oblikovati prostor slobode i duhovnog napretka. Bošnjački džehenem tada prestaje biti zatvor, a postaje lekcija: bol koja poučava, stradanje koje oslobađa.

I mislim, dok pišem i promišljam, da je na nama da ne dopustimo zatvorenost. Da ne pristanemo na silu koja guši. Da Bosna, njihova jedina država, postane prostor gdje ideje teku slobodno, gdje sloboda nije samo ideal, nego stvarnost, gdje riječni rukavac postaje rijeka koja nosi narodne snove, strpljenje i hrabrost u jedno svjetlo koje oslobađa.

Bošnjački džehenem nije kraj. On je početak kritičkog razmišljanja, unutrašnjeg monologa, izazov budućnosti. I jedino ako narod ostane budan, otvoren i spreman, Bosna može ponovo teći slobodno – kao rijeka, ne kao rukavac, silna, plodna i nezaustavljiva.