RAMO KOLAR / GRADSKI DANU TEKU: Tvrtkova sjena bi morala rastjerati ovdašnje političke “fićfiriće”

Buljim u ekran, čitam sve i svašta. Svijet je sluđen. Jadi, kuka i belaj mu u glavi. Narod napada sam sebe. Koji je to mazohizam- sam sebe ubjeđivati da nisi dovoljno dobar građanin pokorni. Malo si opustio masku. Moraš jesti. Još mrven-moraš popiti. Pozdravljaš druga, ne možeš baš vikati s pet metara još k tomu […]

Buljim u ekran, čitam sve i svašta. Svijet je sluđen. Jadi, kuka i belaj mu u glavi. Narod napada sam sebe. Koji je to mazohizam- sam sebe ubjeđivati da nisi dovoljno dobar građanin pokorni. Malo si opustio masku. Moraš jesti. Još mrven-moraš popiti. Pozdravljaš druga, ne možeš baš vikati s pet metara još k tomu kroz platno na nosu i ustima, pa se malko opustiš, bolje reći masku spustiš.

Išo bi u šetnju- opasno je. Sjeo bi u park, još opasnije. U kafanu, gore od strujnog udara. Na poslu bi zapeo ali ti svi grakću kako kihanje vodi direktno u izolatorij. I još dodaju: znaš li kako je umro komšija od tetke Hanife? Kako? Kiho, kiho pa mu se zakašljalo a onda temperatura, na ventilator i…ode.

Ima isto tako nastavak fine priče o ventilatorima zvanima i respiratori. Nabavio Fadil Novalić u proljetnoj korona frci sto komada. Ko zna odakle. Gori, pa daj šta daš i oklen daš. Skupe pare daš. Mimo zakonskih okvira. Pita i tužiteljstvo gdje, kako i ko sprca tolike milione a strojevi ničemu ne služe. Obične kante. I dok se isti bacaju u podrume, Novalić je nagrađen, pa ne kao entitetski već državni premijer u Turskoj dogovara izgradnju autoputa Sarajevo  -Beograd.  Što znači da će se suđenje nastaviti civilnoj zaštiti i malinama. Ako ne progovori šefica za zdravlje i bolest u kantonu, a isti je država cijela. Zato Sarajevo i nema ministra zdravlja. Ko bi to mogao šefici pričati o tim temama bolje od nje? A ona zasad nema vremena i to pokriti jer neprestano dijeli lekcije ostatku medicinara kako će i šta raditi u ovoj paklenoj korona situaciji.

I tako sluđen i sam ne znam šta bih. Proglasilo me rizičnim. Što znači, ne mrdaj iz kuće. Okruži se zidovima. Ubij slobodu sam svoju. Ili udaraj glavom o njih. Slušaj tišinu. Ne daj nikome da ti dođe. Koristi tehniku i tehnologiju. Sve na daljinu. Otuđi se. Postvari se. Socijalno znači distanciraj. To jest ne postoji. Onda na to moj drug kaže: za takav život ne vrijedi živjeti.

Ali kantonalni zastupnici koji su na dnevni red stavili samo jednu tačku- epidemiološka situacija u Sarajevu, nisu došli na sjednicu. Bio tijesan Dom mladih na, ili u, Skenderiji, koji inače prima u gužvi koju hiljadu tisuća ljudi. Probat će on line. Sa socijalnofizičke distance mogu mlatiti alajbegovu slamu, dok se bolnice i dan i noć svađaju ko treba liječiti građane, ko nabavljati opremu i nalaziti doktore – kao da rastu po drveću. Jedni su još u štrajku, drugi na bolovanjima a treća manjina gine na klinikama. Prognoza? Zateći će nas ono što nikad nije, tajanstvena je Nostradamusova nasljednica s najveće klinike u državi.

Zato se, haosa i sluđenosti, pogubljene države i odgovornosti u njoj kao i za nju, naročito radi osobnopartijskogrupnih i plemenskih interesa ovdje, na bosanskim stranama, ne obilježava i ne slavi, čak rijetko i stidljivo spominje, krunisanje prvog bosanskog kralja Stjepana Tvrtka prvog Kotromanića na današnji dan 1377. godine u Milama kod Visokog. Dotadašnjeg bana krunisao je Did Crkve bosanske. Za njegove vladavine Bosna će se politički, kulturno, privredno i vojno uzdići do  najsnažnije zemlje južnoslavenskih prostora.

Naravno, mnooooogo je važnije za zemlju i državu na sve talambase slaviti neki metafizički pojam, termin, legendu. Da se Bosanci ne bi dosjetili i sjetili nekad svoje moćne i nezavisne države i (u)vidjeli nedoraslost današnjih fićfirića na vlasti i oko nje, koji se ovih dana polomiše lažući puku pritisnutom brigom za goli opstanak, kako će mu oni pokazati svijetlu budućnost, a još zapravo čame u dalekoj tami prošlosti, dopirući čak i do srednjeg vijeka. Takvi Tvrtku ne bi mogli prići ni do ulaznih vrata kule mu. A  koja ih etika i odgovornost krase, kazuju slike trčećih snimatelja i jadnih novinara koji moraju trčkarati za njima po skupovima partijskim diljem šupa i gora naše zemlje ponosne, gdje ni maski nemaju a i fizički privlače svoje podanike.

Zato bi bilo lijepo, da se vratim pravim stvarima, spojiti fine priče i legende Semira Osmanagića i kraljevsku ostavštinu, ne samo u Milama, iznijeti na svjetlo dana, te napraviti bosansku turističku priču koja bi mogla hiljade (ne)sretnika vratiti u vrijeme kralja, vrijeme radosti življenja, prosperiteta i stvarne nade u budućnost.

Ovi starinovi proizvođači magle i političke ništavnosti bi morali maknuti se. U ime kralja. I domovine. Makar radi sjećanja na budućnost.