RAMO KOLAR/GRADSKI DANI TEKU Planirani haos: Milanovićev skok u Mostaru-hic hb, hic salta, podupire hobotnicu koja nam proždire budućnost

Nije moje pačati se u državne poslove. Lokalac sam ja. „Velike glave“ to rade. U nas one s velikim turbanom ispod kojeg niđe hodže. Ali namjestio se ovaj rahmetli drug a vitalni nacionalist Milanović kao izvanredan šegamaher za raju. Prvo se zaputio do Viteza. Kontaš, što baš tamo. Bio nedjeljni popust u fisu. Pa elegantni […]

Nije moje pačati se u državne poslove. Lokalac sam ja. „Velike glave“ to rade. U nas one s velikim turbanom ispod kojeg niđe hodže. Ali namjestio se ovaj rahmetli drug a vitalni nacionalist Milanović kao izvanredan šegamaher za raju.

Prvo se zaputio do Viteza. Kontaš, što baš tamo. Bio nedjeljni popust u fisu. Pa elegantni gospon si nabavio hrpu prnja. Kad je stigao do kase reklo mu: plaćeno. Nasta frka, koj platio, kako, ne moš to tako, ovo je predsjednik svih Rvata, ko smije…Kad iz gužve izroni lično, posebno osobno Dragan, potapša Zorana po leđima: dobro je, bolan jarane, ovaj pardon, ispričavam se, sve je ok, poklon nejednakopravnog hrvatskog puka…Kojega puka, priupita Milanović.

Puka naroda, druže, joooj mene jugovića, gospon presjednik, našega naroda.

A laknu mi. Ja u prvi mah pomislih da nije onaj puk, kumpanija, zbor, pukovnija ja, što je ovdje negdje mavodno učinila zločin protiv ovih, anamo njih….

Mislite uzp, tumači Dragan, niđe veze, kakav uzp, oni su nas  napali, eno granata ubila djecu na igralištu, ajmo tamo cviće rvacko turiti…

I bi tako. Predsjednik susjedne države nastavlja po svojoj prćiji, zamišljenoj a nekad i formaliziranoj hz hb uzp. U stolni. Prema starom. Ali sveučili štu. Prodavati iskustvo o eurointegracijama.  Ma kakve integracije, majstor dezintegracije opali po „smiješnoj“ BiH. Neću u Sarajevo ljudi, tamo sjedi nelegitimni Hrvat. Neko poluglasno izusti: ali vi ste dvijedesete glasno podržavali tog Komšića za predsjednika. Doču ga drug Zoran. Pa šta, zavika, oni tamo i anamo valjda skaču laste sa Starog mosta, što ne bi i ja izveo salto mortale. Sad vam kažem: Hic hb, hic salta!

Potom je obišao hacijendu sudruga iz hatezea koju je za sitnih par miliona izradio na Radobolji kojoj je, kao dobri stari komunist jugokova, preokrenuo tok. Na kraju je završio u Hlivnu, grickajući poznati sir na Buškom jezeru koje džaba napaja hrvatsku elektroprivredu osiromašujući „smiješnu Bosnu“ za stotine miliona maraka. Na smiješnu primjedbu prisutnog gosta kako eto oni imaju nešto mora, u istom stilu odgovorio: ma ćujte, šta će im i zatvoreno i otvoreno more, oni ne znaju ni plivati.

A svo vrijeme je s one strane Mostara odjekivalo slavlje u čast Lani Pudar i vreći medalja s Europskog prvenstva u plivanju, gdje se ni jedan zemljački mu „plivač“ nije ni vidio.  I jest susjed osudio i genocid i negiranje tog 11. jula, ali ljudskost je nalagala cvijeće položiti u Potočarima. No njemu je važnije bilo negirati Rezoluciju Europskog parlamenta o građanskoj a ne etničkoj Bosni i nastaviti s pritiskom na donošenje Izbornog zakona u tuđoj zemlji po kojemu bi u Predsjedništvu sjedio isključivo Dragan Čović od sada pa do Sudnjeg dana. I nastavit će, veli u Briselu tužakati onaj drugi narod iz većeg blentiteta. Tako se velikim dijelom pridružio kolegi s istoka i zapišavati etničke granice, potvrđujući da sporazum iz devedesetih Tuđmana i Miloševića nikako nije umro. Eto ključnog razloga kreatorima izmjena domaćeg Izbornog zakona da se napravi po spomenutoj eurorezoluciji. Prihvati li se Zorandraganovo retrogadno rješenje, jednostavno ćemo presušiti. Isteći će Bosna ko voda iz Buškog jezera!

Izgubio se na volšeban način i naš nevidljivi upravitelj herr Inzko. Pa ga pismom potražile žrtve genocida. Donesi Zakono negiranju, plaču. Obećo si lani pred očima i ušima cijeloga svijeta. Ja reko, ja poreko, konta odgovoriti Visoki, ali zna da u ovome „planiranom haosu“ ne bi bilo zgodno, jer očekuje da mu se veselo maše kad za koji dan bude sjedao u  avion za Beč s već odavno spakovanim kuferima. Uzalud vam nada drugovi, on je samo lice (i naličje) tzv. međunarodne zajednice. Kao što će biti i dolazeći Visoki Schmidt.

Jer „Planirani haos“ je davno kreiran tvrdi Ibran Mustafić. I nastavlja se. Pa je zato, piše, pobjegao iz rođene kuće u Potočarima da, kao svjedok, ne gleda licemjerstvo mnogih iz prvih safova. A mi i dalje ne znamo: gdje su i ko su kreatori i naredbodavci genocida, kuda su posijane kosti više od hiljadu umorenih, kako je ovakav zločin moglo izvesti tek stotinjak ljudi-šta je s hiljadama drugih? Ne znamo stvarnu ulogu političkovojnog rukovodstva tadašnjeg bosanskog režima: je li se moglo, znalo, htjelo i smjelo učiniti mnogo više da ga se spriječi? Moralo se već odavna krenuti s traženjem odgovora na ova pitanja i pokušati iskoračiti iz rečenog haosa prvo u smiraj svih živih i mrtvih a onda i u planirani red, zakon i napredak!

Ali jok brate. Evo, u „oglednom“, sarajevskom kantonu oborilo Zakon o visokom obrazovanju. Nije ga ustvari prihvatilo a ministrica Husić namah dala ostavku. Ako ministrica ima časti političke i obraza, etike, pozdravljam. Ali uzalud. To i takvi se ne cijene. Samo hohštapleri, dalamačari, ublehaši, frazeolozi, prevaranti i neznalice. Žena je ostala zapanjena neznanjem zastupnika i vlade, ostrašćenosti pojedinih „znalaca“. A oni nisu htjeli ni da se bolje i više uči, niti da profesori budu sposobniji, da nešto znaju, stvore, napišu, unaprijede, pomaknu. Naročit napor je uložila poznata neformalna koalicija sda-sdp a koja uglavnom i drži fakultete i završavaju ispite telefonom, na daljinski, po selima i gradićima bosanskim, njeguje nepotizam, prosječnost, rodijaštvo, partijsku solidarnost i naročito razvija dominaciju vjerskog i klerikalnog na Univerzi i po različitim ljetnim škola po šumama i gorama naše zemlje ispražnjene. I tako je helenska mudrost nikad aktualnija na ovijem stranama: ako Bosna izgubi obućare i trgovce, ljudi mogu preživjeti bosi, ali ako nema (valjanih) učitelja-nastavnika-profesora Sarajevo/Bosna će  propasti.

I ostalo ide u prilog haotiziranju.  Osim što neće kvalitetno obrazovanje u Kantonu se bore i za jednakopravnost po etničkim šnitovima a glavni tumač je dobar poznavatelj sporta ali loš izvođač slobodnih bacanja. Kao nekrunisani kralj i car kantona preuzima palicu vlasti kako bi bio pandan dojučerašnjem šefu i uzoru. Njihova-naša stranka se raspada a samozvani socijaldemokrati traže smanjenje ovlasti kantona i jačanje gradskih. Dobrojutro kristifore. Iz vlastitog partijskoideološkočinjeničnog kaosa budi ih gradonačelnica. Da joj malo primaknu posla. Dodijalo Benjanimi hodati po ovome ćelopeku od grada do grada i bratimiti se i s kuntom i pantom. O sebi se zabavljali proteklih trideset pa bi sada raspakivali Dayton i mijenjali Ustav. Ljudi kontali oni će mijenjati postojeće stanje a ne tumačiti prošlo. I smanjiti partijskobratskorodijački partijski, izraženo lični, interes a promicati državni. Kad ono na izborima nula bodova. A stižu i novi…

A gdje je stvarna država? Eno je u marifetlucima na općinama pobro, veli mi drug koji obijeljempokušavajući maknuti garaže nepoznatih tajkuna nezakonito mu izgrađene ispred ulaza a na državnoj zemlji! Hobotnica, kaže. Gdje god udariš, krakovi. Evo smo uspjeli teškim mukama doći do sudskoinspekcijske naredbe za rušenje garaža, ali skoro godinu niko ni prostom ne mrda! Benja Isović, općinski džaba zastupnik-vijećnik kazuje kako je najviše protuzakonja ui prostornom uređenju i tumači: Novom načelniku Centra bi, da dođe na poštenu nulu i od nje krene po zakonu, trebalo najmanje dva puna mandata!

Općina, da, tu država učvršćuje temelje. Ona u Novom Sarajevu dala Lani Pudar stan i džaba termine na jedinom olimpijskom bazenu. Do Olimpijade. I kad bosnaski delfin uđe unutra šta će ostali? Na Ilidži otvoreni vazda upitan, Benbaša propada već godinama a Hadžibajrić vječni ljubimac glasača. Mogao bi Kanton. Ummjesto otimanja za fotelje, zapošljavanja raje i rodbine, partijskog nepotizma i neznanja i uzimanja prerogativa državi. Mogao bi kad bi htio, znao, umio i smio, pokrenuti kriminalnu privatizaciju i ratnoporatno profiterstvo. Formirati posebne sudove, donijeti zakon koji ne zastarijeva i vratiti u budžet barem dvadesetak milijardi eura! Od njih bi se moglo izgraditi barem deset bazena (po općini jedan, Novom gradu tri). Hem bi svi znali plivati, hem bi bili zdraviji a o medaljama da i ne pričam. To kad bi bilo po sposobnim a ne podobnim. Tad ne bi bilo ni hobotnice koja se najbolje razvija i raste u (planiranom) haosu…