RAMO KOLAR/GRADSKI DANI TEKU: Nacionalistički vlastodršci trljaju ruke, obećani američki mir i ruski nemir, donosi im neograničenu vlast, dok narod pjeva izokrenutog Šantića!

Pozorište a i kazalište s teratrom, u kući. U gradu. Blentitetu, državi. Europa igra, svijet se igra sa sudbinom ove jedine Zemlje. Zanimljivo do bola. Hajmo od nekog početka. Jer svaki početak ima i svoj kraj. Završetak, svršetak. Kratko ćemo. Došla Amerika vidjeti ozbiljno šta to, ko i koliko zakuhava na Balkanu. I da nije […]

Pozorište a i kazalište s teratrom, u kući. U gradu. Blentitetu, državi. Europa igra, svijet se igra sa sudbinom ove jedine Zemlje.

Zanimljivo do bola.

Hajmo od nekog početka. Jer svaki početak ima i svoj kraj. Završetak, svršetak. Kratko ćemo. Došla Amerika vidjeti ozbiljno šta to, ko i koliko zakuhava na Balkanu. I da nije stigao Eskobar, znali su da Rusi mute. Princip: muti vani da te ne diraju kod kuće. Imperijalnim ruskim vokabularom kazano: ćapi i otmi u komšije a dalje ako se mogne. Helem, Rusi kuhaju u nas da bi mirno priveli kraju aneksiju u Ukrajini i okolo. Kad sutra htjednu opečatiti oteto, imat će argument više u rukavu kad budu tražili američki pristanak ovako ili onako. Veliki i jaki se dogovaraju. O vlastitim interesima. Slabi su teren za njihove igre i zajebancije. Ako neko misli da Bosnu bilo ko (osim šake Bosanaca) voli ili pretjerano mrzi, ma jok. Interes je kapital najvažniji. Ko i sam kapital u ovome današnjem postkapitalističkom svijetu i društvu. Ako izuzmemo ono malo jada što se batrga u prvobitnoj akumulaciji kapitala: svi kradu, vlast daleko najviše.

Na domaćem terenu za na male, Dodik igra Putinvučićevu igru. Reklo mu, ruši ti Bosnu, drži stalne tenzije, prijeti, laj i psuj kako bi i ostali shvatili da to ne može opstati. Onda ćemo se na njoj svi namiriti. Nisu mu rekli šta ako ne uspije? Ništa. Puste ga niz vodu a oni nastave po starom. Ne bi se ozbiljno zamjerili Amerima, nema govora.

Njihovi igrači su lopovi željni diktature kao kruha. Tako su se i desili Vučić i Dodik. Pridružio im se i Tuđmanov nasljednik bivši socijalist Milanović (konvertiti su najgori) koji uživa u provođenju plana i dogovora Tuđman Milošević, po Garašanin-Dragiša Vasić konceptu (a na pitanje što s Bošnjacima): trećinu pobiti, trećinu pokrstiti a ostatak raseliti. Kad ne možeš topom i nožem, možeš nastavkom rata mirnim sredstvima.

 Šta na to kažu „vođe Bošnjaka“? Nema se šta napisati čestito. Vođe im, što nesvjesno a što svjesnije i više, debljaju i uživaju u haosu koji savršeno koriste u lične probitke. Politike nemaju, strategije još manje a taktika za nižerazrednog vratnika. Čekaju Godoa. Pardon tatu babu Erdogana! Sličan se sličnom divi. Kao Orban Miletu. Obratno još i više.

I onda je narod obradovan. Možem mirno spavati. Rata biti neće. Ali će diktature i pljačkanje puka se nastaviti. Domaće poglavice plemena koja vole svoje poglavice će imati debeo razlog ponovo ih zaokružiti na dolazećim izborima. Jer oni su im osigurali mir. Ne mogu se oteti utisku da su samo stranci iz tzv. međunarodne zajednice gori od njih. Jer im vjeruju. Ili ne vjeruju jednostavno da domaći nacionalisti im ne mogu toliko lagati i varati ih, evo već tri decenije!

 Ali evo opozicije u nas. Sastali se, moš mislit. Da i oni koju reknu o neviđenoj kriti društva i države. I donijeli genijalan zaključak, skoro iste razine ko kad je izmišljena topla voda. Ne vjeruju vladajućima rekoše. I ono glavno: Dodika, glavnog proizvođača krize niko ne može zaustaviti. Može samo Visoki. Sankcije da mu udari. Tipa: neće moći putovati u Njemačku npr. U Ameriku odavno ne ide. I pare zamrznu u bankama u kojima ih on ne drži. I kad bi oni makli vlasnika manjeg bh. blentiteta, opozicija bi imala još štošta dodati. Slavne su zbilja te snage na Balkanu. U Srbiji su rasparčani na strankice koje imaju skoro po sto pristalica. I ne govore međusobno. Svaka ima svoju politiku a raspon je od četničke, preko antisemitske do nekoga liberalnog centra. U susjeda na zapadu hateze hara bez imalo prijepora. Opozicioni SDP se raspao kao slomljena seoska kola i taljige. U nas se ne zna je li opozicija pozicija ili nema nikakve pozicije i orijentacije. Trojka-četvorka baštini više ideologija a niti jedna nema jasno definiran program, niti zna šta je uloga opozicije. Namjesto da povedu konkretnu akciju, u parlamentima, javnosti, na ulici za rušenje nenarodnih vladajućih nacionalista što vole državu ko Bajro mater, oni se tu i tamo oglase nekom izjavom kako im ne vjeruju. A upravo ovo vrijeme i ovo mjesto vapiju i plaču za suvislom opozicijom. Umjesto toga, tu i tamo, se oglasi jedan Vojin Mijatović, poneki sociolog, profesor, novinar a svi mogu stati na prste, hajd – dvije ruke! Inteligencija je kupljena, intelektualci isprepadani i skrajnuti. Masa i puk, dugogodišnjim vrijednim naporima crkve i vlasti, utjehu nalazi po bogomoljama. Oni koji vjeruju u čovjeka i njegov praxis traže utočište po najdaljim zakutcima poznatog nam svijeta.

Tako i jedna moja drugarica, poznata i afirmirana, a i glasna, piše kako priprema kufere i stvari koje će u njih spakirati. Po stare dane bi nagulila od belaja i jadova koji joj-nam se popeše na grbače, sanje i javu. Jeste, al ja kontam nešto, ne bi trebala. Šta će raditi u tamo nekoj Švedskoj, Belgiji, Njemačkoj…Dosadno brate. Niko ne diže adrenalin i muti pamet pripremama za rat. Mirno spavaju, odu rano na posao, šljakaju predano do akšama, dođu kući, presvuku se u pidžamu, pojedu svoj sendvič, potom zalegnu, odgledaju omiljenu tv emisiju i zahrču oko deset, pola jedanest. Ujutru opet isto. Djeca po obdaništima i školama, plaća dobra i redovna, ulice široke i bez rupčaga, parking osiguran, materijalno presipa na sve strane, komšija ti ne buši mjesecima i godinama u sitne sate, a vala i ne pozdravlja te kamo li dolazi na vrata po malo soli, granice otvorene, banditi zatvoreni, plaćanje poreza državi se podrazumijeva. Ostaje ti zijevati i gledati kroz prozor u sive daljine i patiti za domovinom.

A u njoj nema šta nema. Svakih pet minuta uzbuđenje. Čim na izlazna vrata komšija ti prosuo smetlje. Na lokalnom parkingu te zagradili nesojsuzi i otišli za svojim poslom. Ne mo izić autom. Dok ga obilaziš i čekaš policajca koji nikad doći neće, iskreneš članak na nozi u rupi na nogostupu koje jučer nije bilo. I dođeš na posao a šef veli kako je račun blokiran. Nije usvojen budžet. Tako ni dijete ne može u vrtić jer tamo nema radnica zbog neredovnih i malih plaća. U školi učitelji, nastavnici i profesori i sami se uče novim načinima rada, online i te smijurije. Dijete traži svaki dan dvajes maraka barem. Ako si slučajno dobacio do penzije ne moš je rasporediti do kraja mjeseca ni kad bi ti Ajnštaj pomogao. Taman da odmoriš malo u čeperak parka a ono ti cuke zasrale i travu i šodor. Vlasnici bi držali pase ali ne bi ponijeli kesu i pobtrali otatke hrane koje su mu jutros davali. Ode ti u šetnju po glavnoj ulici i osta bez štikle. Najslavnija sarajevska ulica na po koraka nudi više zamki nego najzahtjevnija skijaška spust staza na svijetu ili stari hodnici rudnika Breza. A onda nema lijekova ima korone i astme, zagađenog zraka, po ulicama mraka, poskupljenja i lošeg uvoznog mesa, vode i ostalog smetlja, prljavih džada i vještačkih serdžada, pijaca na svakom ćošku, lokalnih kabadahija sakrivenih iza partija i glasnih primitivaca, raspuštenih pasa svuda, lipasolog gradskog prijevoza, osornih i opasnih vozača, hiljade peći na ugalj i drvo koje masovno nestaje, madrkane državne službenike po bezbrojnim šalterima koje moraš moliti za papire kojima dokazuješ da si živ, tv programe koji te dave, lopove koji se svaki dan iznova prave, kafana punih u po noći i u po dana, uličnih svirača kraj kojih domaći prolaze kao da su gluhi a samo oni razbijaju čamotinju tmurnog jesenjeg dana…

I još bi se dalo nabrajati do sabaha. I dodati metar lijepih primjera i priča, ali nesta i vremena i prostora. Pa mi kritičar poznati skreće pažnju da sam prekardašio i veli neka se sjetim neke stare pjesme iz starih dobrih vremena i malo galim ljude. I nekako pod utiskom i pritiskom ovih što nam iz vana sole pamet i domaćih koji im se žure pridružiti, prilagođavam starog dobrog sevdaliju Aleksu Šantića i njegovo rodoljublje, ovdašnjeaktualnim zgodovinama: „Ostajte ovdje, pare tuđeg kapitalizma neće vas grijat/ ko što nacionalizam grije nas /…

Benigno brate. Da ti je čuti šta ne pjevaju pod Vučićevim muralom ratnom zločincu Mladiću usred Beograda, došlo bi ti  nevjerovati ni samom sebi, kamo li nekom ko ti je izdaleka obećo mir!