RAMO KOLAR/GRADSKI DANI TEKU: Kakva je veza između skupe struje i EU, Kazana i ispranih mozgova, Cerića i Dodika? Skoro nikakva… ali ima nešto što nas nazad kreće!
Maši svako onaj ko kaže, ili ne vidi, kako mi napredujemo ukorak s Europskom Unijom. Samo nam je to teško priznati. Ali zato hoće oni koji nas vode. Metodom koju je lijepo i davno opisao (i) Radoje Domanović. Iako u stvarnom životu ne-ima proširenja. Prevedeno – nikad nas neće primiti. Ali poslušajte električare i partijske […]
Maši svako onaj ko kaže, ili ne vidi, kako mi napredujemo ukorak s Europskom Unijom. Samo nam je to teško priznati. Ali zato hoće oni koji nas vode. Metodom koju je lijepo i davno opisao (i) Radoje Domanović. Iako u stvarnom životu ne-ima proširenja. Prevedeno – nikad nas neće primiti.
Ali poslušajte električare i partijske kerbere koji kao obnašavju vlast u vladi koja ne postoji. Federalnoj.
Digli bi cijene struje privredi (a time i građanima) za tričavih 70 do 120 posto. Jer je ista poskupila u Europi. Mi ih moramo stići. Izjednačiti se. Ta ko su oni da nam bježe. A danađšnjica ti je čudna. Sve samo globalno selo. Sve su stvari u ovome svijetu povezane. To i sami znatze. Ali nećete majci saznati ko je u strujnovrzinom kolu interesa i ličnih „uspjeha“. Uglavnom živeći i bogateći se na onome što smo mi i naši očevi izgradili. I nepoznat neko, „neko iz mase“ elektroprivrednovladajuće partije se sjetio osvetiti odustajanju od kineskog bloka sedam u Tuzli.
Vidi malo ovo pobro. Vezu između EU i fraza ovdašnjih dugovječnih otimača našeg izgubljenog blaga. Ubiše se od želje za članstvom. U praksi uzmu Kineze koji bi radili termoelektranu. I struju trošili kako im se ćefne jedno trideset godina. Onda bi ohrndanu elektranu ostavili našoj djeci. Da kraj nje plaču i proklinju neke i nečije roditelje što ih unesreći. Jerbo, eurounijaši znaju da za to vrijeme se moraju pogasiti visoki dimnjacvi na ćumur koji nas truju već sto godina. Iiiiiii…?
Kad se neće raditi taj monstrum kreatori te nakardne politike korisne za njihove šlajpeke, drsko prijete: bez toga bloka Bosna će ostati u mraku. Pa šta? S vama smo u mraku već trideset, pa nas je povelioka grupa preživjela.
Hoće reći- neće bit elektrike. Haj dobro. E sad, ono što je sakriveno od naroda. Ugasili su svu industriju koja je gutala skoro svu našu struju. Namjesto toga morebit je izgrađena neka nova zgrada, kuća, koja ulična svjetiljka. To sve osigurava stara dobra HE Bogatići minijaturna.
Gdje se i koliko troši danas? Koliko se izvozi? Di je struja od silnih malih elektrana? Kamo pare koje nam otimate za stimuliranje svakakvih privatnika koji ovim čudesdima uništavaju pet puta više nego što koristi donose? Gdje, ko i kako krčmi stotine miliona godišnjeg prihoda „strujara“?
Ne umijem matematiku, nemam odgovora na nabrojana i druga pitanja, te mi u rukama nisu papiri i gole činjenice, ali sam siguran kako bih u sekundi pobio sulude ideje o poskupljenju.
Građani ih izdržavaju i bogate, oni neće ni izvješta im podnijeti. Bahata, otuđena vlast koja se ugnijezdila u neradničkokriminalnoj hobotnici partiokratije (teško nalazeći izuzetka!), obilato se hrani tzv velikim sistemima. A to su firme od javnog interesa. Dakle i moja i tvoja i naša i vaša. Svih građana. Koji su, istina listom postali konstitutivni narodi kao rijedak primjer u Svemiru koji kazuje kako se i naopako može pre-živjeti. Čak i hodajući na glavi a misleći cipelama. Tu leži naš glavni društveni pa onda politički, kulturni, privredni, civilizacijski problem.
Isprali su mozak puku, građaninu, narodu. Onda ga isprepadali. Ucjenjuju članstvom pa radnim mjestom. Namjesto vjere u sebe, poturaju mu vjeru u metafiziku. Držeći ga na donjoj granici preživljavanja, tjera čovjeka i građanina, čak i pripadnika svoga naroda na put bez povratka. Ne radi država kako bi u njoj partijske grupice mogle raditi što ih volja. Zakon za njih ne vrijedi, etika još manje, moraliziraju ispražnjenim glavama poslušnika.
Dobro, kaže moj kritičar svega (ne)postojećeg, to sre zna. Reci kako se riješiti zla?!
Našo mene da mu odgovorim na pitanje od milion dolara. Namjesto toga nudim zapjenjen vapaj, krik, molbu, žalbu, jedne zapjenjene gospođe koja posve pojdnostavljujući stvari, viče u šarenom društvu po godinama, znanju i iskustvu: „Sklonite se, nosite se više vi stariji da mi mladi uzmemo stvar u svoje ruke…“
Neko će se složiti s damom, neko će zavrtjeti glavom, treći bi mogao reći: pa i ovi što nas unesrećuju trideset godina još jučer su bili itekako mladi. Kad tome dodam nekolicinbu mlađih iz ovdašnjih partija a koji su se već ugnijezdili u vlast, dođe mi da metuzaleme iz davnog prošlog stoljeća zasmolim da se vrate i preuzmu sve u svoje ruke!
Kaže jedan u odgovoru na ovaj vapaj-prijetnju, kako bi najbolje bilo ujediniti mudrost i mladost, otrijezniti nekakvu opoziciju i na jednu, probosansku istinsku platformu sabrati, uraditi program za državu i narod, objasniti je glasačima i – izići sjedinjeno na izbore. Tamo gdje bi olovka trebala zaokruživati razumom a ne strahom i ispranim mozgom.
Ali teško će to ići. Ovdje na čelu stranaka sjede sve sami Maršali Josipi. Tako kritički misle o sebi! Medijima upravljaju oni koji ih mogu platiti. Tuđim parama. Ovi pak pjevaju kako im kojekakvi tajkuni s bojama prvobitne akumulacije kapitala i pretpotopske demokracije, sviraju. Od njih narod ne vidi stvarnost. Takvi mediji je crtaju po volji nesposobnih a moćnih.
Tako se sad počelo naširoko pisati o izgradnji spomenika pobijenim na Kazanima. Čitam kako je to stratište na kojemu su ubijani nedužni ćafiri, „naša“ sramota. Kažem jasno i glasno: moja nije. Ja nisam nikoga, nikad i nigdje ubio. U moje ime niko nije mogao to činiti. Niti je to činilo Sarajevo, niti svi pripadnici Armije. Zločine je činila grupa bandita na čelu s Cacom. A njih su na to inspirirali političkovjerski autoriteti. Ni oni svi. I kad bi neko htio ići do kraja, nekad i negdje, tačno bi znao ko su oni. Ti su i ubili uhićenog Mušana Topalovića. Sda lik ne bi rekao ko mu je i šta sugerirao, tumačio i naređivao. Sramota mora biti tih sarajevskih banditskokriminalnih visokih krugova, vlasnika života i smrti u ta vremena. Uz nju bi najbolje stajalo suđenje koje bi pokazalo da se „mi“ ne bi svrstavali zajedno s njima. Držim da bi uz adekvatan spomenik, mnogo veći bio onaj na kojemu bi pisala imena onih koji su proizveli Cacu i njegovu družinu. Ne samo u Sarajevu i ne samo na „jednoj strani“.
Retrogradnohuškačku stranu medija s ovijeh nesretnih strana, najbolje je, još jednom, vidjeti po pisanju srbijanskih portala i novina. Razapinju estradnu umetnicu Severinu Vučković. Jer nije htela pevati na nekoj Dodikovoj televiziji. Jer lik negira genocid. Vučićevi sluganeri žešće pljuju i crnje podmeću nego Miloševićeve novine potkraj osamdesetih i polčetkom devedesetih kad su jasno i glasno opravdavali taj budući genocid i agresiju a sveoptužujući druge kako ugeožavaju najbrojnije i najjače!
Al haj ti u tim medijima (pa i ostalim) nađi teme o krađi struje od strane susjeda i komšija. Oteli su Zvornik i Buško jezero i na njima uzimaju milione. S tom strujom, danas u Bosni ne bi se puk tresao kao trska, očekujući ogromno poskupljenje. Valjda. A ni narod kojega naprijed spomenuh, bi konačno znao i doznao ko je omogućio otuđivanje našega blaga u korist stranih država. Pa ga ne bi trpio na vlasti tri decenije, nego bi ga na vriijeme zatjerao tamo gdje mu je mjesto.
Samo bi se u tim stvarima moglo ugledati na eurovrijednosti. Pa i u još mnogočemu. To što lokalne vođe mrze tu vrst uljudbe, govori samo o njima, ne i u kontinentu nam.
Jok. Ništa od toga. Treba se ugledati na Ruse i Putina! Na tu diktaturu koja od demokracije možda ima slovo d: dalje od nas. Ko drukčije kaže – popije čaj. I umre. E vidi sad ko nam to predlaže. Glavom i bradom (je l se ono bješe obrijao?) novopečeni i ekstremno neuspješni političar. Ali i bivši reis. Mustafa Cerić. Čikaški student i hodža. Koji je ušao u politiku nekako ovako: docira on sarajevskim partijskim i državnim čimbenicima na bajramskim prijemima. Stalno tako. Dok mu u neka doba jedan poznati i prilično ters među njima nije rekao: reis efendijo, de brate skini galabiju, obuci odijelo i na utakmicu s nama, pa da vidimo ko si io od čega si…Cerić ga je na svoju žalost dosta brzo poslušao. A i izlazio mu je dugogodišnji mandat poglavara. Ostalo je historija. Koju evo na ovaj napredan, postomederan način nastoji oživotvoriti drug reis. Kontam nešto, mogo bi reis biti savjetnik Dodiku, kad ode po nove upute i metode razvaljivanja Bosne s ministrom vansjkih poslova Rusije!
Struja trese svuga. Ako te dohvati. Skoro ko tabloidi. Pofotovu ako te žacne policijski pendrek. Što najbolje znaju migranti što pokušavaju iz Krajine pregaziti Hrvatsku na putu za one koji nas neće. Tu ih sretnu zamaskirani specijalci. Brane uljudbu. Prebiru koske nemoćnima. I sad, imaš ti ljudi, pa i novinara i ovijeh zvanih nevladinih, imaš pojedinaca i grupa. Svi skupa ne vole fizičko iživljavanjer nad slabijim. Ti specijalac, pucaš od snage i mišića, nepotrebne energije i razbiješ momčića od oosamnest godina i tzrijes i tri kile. Bravo majstore. Međutim, to će biti istraženo. Na temu: neka nam pokažu hrvatskog policajca, likom i odijelom, kako nekoga bezveze tuče i mi ćemo to istražiti. Ko i prije što su. Rezultat? Svi policajci na broju, migranti vidaju rane. I to su vrijednosti Europske unije.
Smrzoh se za kompjuterom. Moram malo upaliti grijalicu. Čuj malo, odvrnut do kraja. Ovih nekoliko dana dok je struja jeftina. Od ponedjeljka nastupa – pravna država. Još od devedesete!
Komentari