RAMO KOLAR/GRADSKI DANI TEKU: Kad stvari u politici nazoveš krivim imenima, ostaješ i bez snova i bez iluzija

Dosrknem findžan kahve (i stvarno ostavim jedan viška), povučem još jedan dim i duboko ga udahnem pa ispuhnem kroz prozor. Merakanje je završeno, odoh za poslom. Iako je ovdje popularnija ona: hop noga za nogom/sutra ćemo za poslom. Da me kojim slučajem vidio Fadil u nas, mrko bi me pogledao i održao jedno duboko i […]

Dosrknem findžan kahve (i stvarno ostavim jedan viška), povučem još jedan dim i duboko ga udahnem pa ispuhnem kroz prozor. Merakanje je završeno, odoh za poslom. Iako je ovdje popularnija ona: hop noga za nogom/sutra ćemo za poslom.

Da me kojim slučajem vidio Fadil u nas, mrko bi me pogledao i održao jedno duboko i visoko pedagoško predavanje. U njegovom stilu bez stila: važnije je njemu zdravlje podanika nego sve milijarde od akciza na duhan. Ma svaka čast majstore. To je prvi u većega blentiteta. To je briga. Razbibriga. Žuri Novalić prema EU- Sa zdravih jedno dva i po miliona ostalih. Oni tamo nigdje ne idu, oni pužu unatrag. Do Sibira.

Slab je to kont. Brisel o nama i ne razmišlja. Pa, nepozvan predlažem sjajan plan za razvoj nam i zemlje i države. A i blentiteta u njoj, svakog grada a naročito sela koja nestaju. Uvesti rezervat za europušače. Kad god navali više turista, vidim strance kako strasno puše na ulici, sve se tresući od uživancije i slobode.

Zato mi lijepo donesemo zakon, može i referendum, o proglašenju Bosne pušačke slobodne zone za euro i ostale (bjelo)svjetske konzumente „žutoga zlata“. A evo i zašto. Na kontinentu, po slobodnoj procjeni, puši najmanje 20 posto stanovnika. To ti je negdje oko sto miliona. Neka ih samo pola dođe tukaj, eto blaga na sve strane. Oni troše dnevno minimalno stotinu eura. To bi ti, moj jarane bilo pet milijardi. Za samo jedan dan. E pošto bogati eusvijet ne ostaje na odmoru manje od deset dana, eto nama pedeset milijardi eura čista prihoda. Doduše malo odimljenozadimljenog, ali ko još ojrima zagleda u – pluća. S tim parama se mogu napraviti svi autoputevi u roku dvjegodine, izgarditi barem deset modernih bolnica, zaposliti svi neradnici a na istresanju pepeljara, ventiliranju prostora, pečenju kavi, doljevanju rakija i limunada, parkinzima, hotelima, po šumama i gorama ove zemlje ponosne. Za biber po pilavu bi se moglo svakom uzeti po deset eura za ulazak u zemlju. To bi se početno upotrijebilo za inicijalnu nabavku sjemena duhana kojim bi se zasijala sva Ercegovina i dvi trećine Bosne. Nećemo mi uvoziti tuđe smetlje kod našeg vrhunskog duhana. Onda bi se izgradilo oko petnaest do dvadeset tvornica cigareta. Ove što su rasprodali budzašto ovdašnji (ne)pučaši za sitnu lovu kako bi uzimali tal od uvoza, ne bi se računale.

Sve druge sitnice bi se uredile tim zakonom, da ih sada ne nabrajam. Poseban je dobitak što bi Bosna primila Europu i to bez čekanja. Čime bismo dokazali kako smo mi merhametli svijet. A ne ko oni – nikad nas primiti neće. No ti bi zahtjevalo ofenzivnu politiku. Anticipacija je najvažnija. I svaki dan činjenje aktivnih koraka koji vode naprijed. Prelaze one koji žive u prošlosti, neradnike i fataliste. A da se drug Novalić ne brine za zdravlje. Ovdje će mu, u svakoj varijanti, ostati samo bolesni. Zdravi su otišli, uskoro će preostali. Tamo gdje vlada apsolutna sloboda da radiš koliko moraš, potom spavaš u četiri zida koliko stigneš, javiš se minut-dva bolesnoj rodbini ostavljenoj „dolje“ i maštaš kad ćeš na odmor da se napušiš ko Turčin (inače ne puše). Tako će i ovce biti na broju i vuk sit. Može i obratno.

Halabuku oko nebitnog zakona, vješto koriste domaći nepušači. Trojka samozvanih narodnih vođa, tri jahača apokalipse, namiruju se iza dimne zavjese. U većem blentitetu kreiraju novi izborni zakon. Po staroj formuli gdje bi Dragan Ćirilica bio član Predsjedništva do penzije. Ako more njegova izborna jedinica dobro je, ako ne može još jedan blentitet i to je dobro, samo da on oroči kriminal  na ne diraj i ne pitaj. Drug od esdea hipokrizija veli, moraju se naći kompromisi. Koji? Da i on ostane naredne četiri godine na mjestu šefa države. Kad im dodaš čovjeka koji se ubi uvodeći rusku, po svemu revolucionarnu svijest i duboku demokraciju bez presedana, osim još u druga Staljina, tročlana će banda od dvajesdruge do dvajes šeste zakopati ovu državu sedam milja ispod zemlje. Jer oni su nepušači. Skupe im cigare iz vlastitog džepa.

E sad, tu bi se nešto trebao pitati i novi visoki Crhristian Schmidt (Kristijan Šmit), nasljednik onoga što je io dalje zabrinut. Ali ušta investirati silne novce zarađene na sjedenju na Grbavici. I bez šale i sa zbiljom, ništa se ovdje promijeniti neće. Objasnio mi to davno imenjak novog Visokog, Švarc Šiling i sam na istom poslu. Međunarodna zajednica, šta god pod tim podrazumijevali, nema jedinstven stav o Bosni a Visoki predstavnik nema nepodijeljenu podršku, tako da mi sami skoro ništa ne možemo poduzeti, tumačio mi onomad Šiling.

Ništa onda. Valja preuzeti stvari u svoje ruke. Odoh se lično i osobno uvjeriti u to. Kod onoga Hadžikadića. On kreće s Čaršije. U pohod…ne znam baš gdje, ali traži odgovore na prava pitanja. Koja? Glavno je da samo on može izvaditi Bosnu iz čabra. Mirnom šetnjom od Čaršije do Marijin dvora gdje se i nalazi stvarna vlast…ali na 34 posto države. U ostatku je samovlašće. U Sarajevu se kao nešto koprca. Ali nedorečeno. Doduše niko ne okuplja narod do ovaj iz Amerike. I nešto manje Senad Hadžifejzović. Koji bi mogao istaći kandidaturu za predsjednika. Jer ima nešto tu, čim hoće da ga tuku dosadvladajući.  Pa da sa šetačem potuku Bakira. Kad bi ovaj vječni ublehaš mogao mirne duše otrkiti istinu o nesreći Bosne ali i ženinoj diplomi oko koje se po države i trećina kantona mjesecima, danima i diljem fb zabavlja i lomi, iščekujući istinu o tome kao konačnu društvenu pa i pojedinačnu katarzu, odoh vidjeti kako narod postavlja „prava pitanja“. Dotle, neka zbori veliki Ataturk.  

Na politiku ne smiju utjecati ni snovi, ni iluzije…

   —-

   _____