GRADSKI DANU TEKU / RAMO KOLAR: Sva trojica se tješe kako su pobijedili, a dok drhću u Mostaru, tresu se pred omladinom u Sarajevu i Banjoj Luci!

Piše: Ramo Kolar Sve sam konto izbori su, barem u nas, harlaja tarlaja. A jok ono. Ovi lokalni su prodrmali mnogo toga. I da nije samo po rezultatima, vidi se na licu takozvanog običnog građanina (kao da ima i neobični!). Nekako živno. Raspituje se, bodri, očekuje. Po čemu još vidim. Po tome što su uspavani […]

Piše: Ramo Kolar

Sve sam konto izbori su, barem u nas, harlaja tarlaja. A jok ono. Ovi lokalni su prodrmali mnogo toga. I da nije samo po rezultatima, vidi se na licu takozvanog običnog građanina (kao da ima i neobični!). Nekako živno. Raspituje se, bodri, očekuje. Po čemu još vidim. Po tome što su uspavani narodni vječni giganti iz narodnih stranaka – naprosto bijesni, razdraženi, ne kontroliraju se.

I sva trojica se tješe kako su pobijedili. A tresu se pred omladinom u Sarajevu i Banjoj Luci, ne da se sakriti. Evo Tegeltija. Na vuka povika a lisice meso jedu. Nije mu se gazda Mile baš polomio štiteći ga i braneći mu da ne podnosi ostavku na tako privlačno i važno mjesto šefa VSTV-a. Malo su se oprali pred biračima u manjem blentitetu po poznatoj matrici: nismo sigurni u Sarajevu i – idu dalje. Pa Dodik do jučer prijetio npr. Inzku kako u Njujorku, tako i gdje god je stigao: „Hajde dođi majci, ako smiješ da se pohrvemo…“ Kad je stigao ferman nenapisani iz Vašingtona klepio je ušima i zamolio Karadžićevu šćer da ga spasi i skine tablu sa Studentskog doma na Palama a s imenom ratnog zločinca  i njenog oca. Inzko izgleda onako smotan i spor, al je dostižan. Mada je i Vučiću jasno ko je još uvijek glavni. I to dok još i nije preuzeo mehanizme vlasti u svoje ruke. Tako Bajden nije džabe proglašen ličnošću godine. Jača je nečija sjena nego svaka smjena.

Tako se na ovijem stranama iznenada navješćuje demokracija. Brišu se, manje više, razlike ideološke naravi između partija (mada, ruku na srce, niti jedna od njih nema neku isprofiliranu ideološku matricu). Jasno, sve u cilju da se dođe do vlasti, slasti i masti. Pa bi tako Bakir s „komunistima“ vladao u Tuzli. Onda sjeda s drugom mu Čovićem i, po svemu sudeći, pristaje na njegov izborni zakon po kojemu je Draganu zagarantirano doživotno vladanje s ostatkom Hrvata bosanskih.

Za uzvrat valjda očekuje zagrljaj u Mostaru. Koji je konačno probuđen. Na valu poraza na lokalnom obračunu građanskog i nacionalnog. Ko da gledam drhću pred krhkom ali odlučnom mlađahnom Irmom Baralijom koja navješćuje bosanskog Dritana.  Mrtvo more skupljano decenijama uzburkalo se. Plivati u novim talasima nije isto kao spavati zaštićen žabokrečinom korupcije, kriminala, nepotizma, nerada.

Istina, teško je očekivati tektonske poremećaje na političkoj sceni tronarodne kamarile, ali i bez revolucije moguće je lakše gurati Sizifov kamen do vrha brda. Pomaknuti jedan beočug u lancu tranzicione izgubljenosti između propalog socijalizma i nerođenog građanskog društva ovdje se ima smatrati golemim uspjehom. Samo treba nastaviti mijenjati, ne popravljati, sistem u čije će središte doći istinski nositelj suvereniteta – individua i građanin. Gdje je uvjet slobode istoga, uvjet slobode svakog kolektiviteta.

Uz sve, ovdašnje oligarhije se tresu i pred mogućnošću da im MMF uskrati nove silne novce. Čak je i ova bezdušna financijska sila nad silama uvjetovala ogrezle jedače budžeta provođenjem reformi, jačanjem države i okretanje privredi i onome od čega se (bolje) živi. Pare vrte gdje milioni deklaracija i praznih obećanja ne mogu. Na kraju krajeva, demokracija nije spisak lijepih želja i gomile svih mogućih prava, nego prije svega spisak obaveza koje mogu biti teške kao onaj Sizifov kamen dok ga se ne dokotrlja do pred sami vrh. Ljepota a i cilj su u guranju a ne u završetku ovoga mučnog ali isplativog procesa i posla.

I ništa ovdje završeno nije. Zapravo tek počinje. Ista igra u različitim kostimima samo, bojim se. Jer u nas se obnašanje vlasti poima kao šansa za bogaćenje, utjecaj, ugled, vladanje nad drugima. Rijetko makar i u priči, kao obaveza, samoprijegor, zalaganje, provođenje zakona, tretiranje svih jednako pred njim, postavljanje pitanja: šta sam ja dobio od države, a ne šta sam joj dao. Zato ovu moju optimističniju crticu o „mrijšćenju građanštine“ ne treba shvatiti kao pozitivizam nego nadu da se i u nas ne mora više i uvijek birati strana i svoji, krviti zbog ideoloških floskula i postulata, rušiti u ime legendi i bajki, nego da se može čovjek usperaviti i krenuti u jedinu ispravnu borbu: za lično dostojanstvo, napredak i sreću. Svi su drugi putevi uglavnom već davno opisani npr. u Radoja Domanovića.

A vlast i dalje mislim onom Platonovom: Ko zadobije vlast izgubi pamet.

Zato je izgleda narod u nas smislio sentencu: u pamet se!

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove NAROD.BA Portala.