GRADSKI DANU TEKU/RAMO KOLAR: Godina nova, priče stare!

Meni nekako praznik dolazi od riječi prazan. Prvo ti diže adrenalin. Uznemiri te. Probudi sijaset želja. Pretežu one za izlaskom iz prozaike života. Koji nije ravna ploha, koliko god to neki željeli i propagiraliu. Ravan dakle, niz koju se možeš talizati a da ti nikad ništa ne zapne. Pa sanjaš kako su brda sravnjena sa […]

Meni nekako praznik dolazi od riječi prazan. Prvo ti diže adrenalin. Uznemiri te. Probudi sijaset želja. Pretežu one za izlaskom iz prozaike života. Koji nije ravna ploha, koliko god to neki željeli i propagiraliu. Ravan dakle, niz koju se možeš talizati a da ti nikad ništa ne zapne. Pa sanjaš kako su brda sravnjena sa zelenim poljima kojima jezde krilati konji što te nose u sjsjnu budućnost a tebi kosa igra veselu igru na vjetru koji odnosi čak i ružnu misao.

Poravnaj brda da mislima bude široko a riječima tijesno.U zemlji brda i planina, nije čudo, obrnuto je. Zato u nas nema krilatih ata, nego domaće kljuse, sipljivo i ispalih rebara vuče stvarnost na taljigama izlizanim od istoga puta. Sličnog tereta i tmurnog gazde što bez ikakva osjećaja šiba konjče da mu koža puca.

 Jeste, koža puca a meni se štuca. Neko me spominje. Ko će drugi ako neće bolja prošlost. Koja je kao sadašnjost za svaki praznik, a i onako, bila da ne more gora. Zato se i tada i onda govorilo: sretna ti nova, staru zaboravimo što prije. Mada, riječi su čudo (zato na početku svega bijaše logos, riječ…)pa danas ovaj termin predstavlja pojam-zaboravi staru…ali majku. U zavrnutom i zakovrnutom svijetu kapitala i profita, postvarenja i otuđenja, a sve kroz trku za materijalnim, zaboravi se majka. Mati. Mater. Mama. Ostane sama. Uvehne ko cvijet bez sunca, vode i zemlje. Njene suze ne vidimo, ne peče nas njihov uzdah, čekanje i nadanje. Djeca su otišla u potragu za izgubljenim vremenom. Naravno, tu je i otac, ali majke su žalovitije. Sad mi nekako srce žaluje što im ne mogu zagrliti osmijeh u očima kojima gledaju radost moga življenja.

 Jedno mi oko plače, drugo se smije. Suza za prošlim, radost što gledam živote moga života. I pijem u tu čast. Svaka druga je tren koji se ne može ni uhvatiti ni zadržati. Vrijeme, početak i kraj svega, se samo prelama u nama kao niz događaja koji nam zaklanjaju prave vidike. Zato su i naše brige male i beznačajne sa svemirskih visina i dubina. Ali bez njih ne bismo bili ljudi. Niti bi imali zadaću gurati Sizifov kamen uzbrdo i stalno se vraćali po njega u dolinu.

 I ne brinite zato. Neće biti para ni u budžetu, ni u seharama sve manje uspješnih firmi. Bit će ga u moćnom MMF-u. Mi ćemo i u Novoj kao ubjeđivati ih da smo spremni mijenjati i sebe i državu nabolje, oni će se kao praviti da nas shvaćaju i davati nam nove lance oko vrata. Mi ćemo vjerovati onima koje smo izabrali, iako nas lažu decenijama. Mi ćemo i dalje isto misliti u kolibama, oni će nas ubjeđivati kako im je teško u palačama. Omladina će bježati od neosjetljivih i zapjenjenih nacionalista, roditelji će im proklinjati danas i pozivati za svjedoka bolje jučer. Neće priznati da su i oni umnogome krivi što im djeca bježe od kleroisprazne ideologije, hajdučke filozofije i srednjovjekovne prakse.

Migranti će čekati milost Europe, ovdašnje vlasti lične sitne jade i interese, narod će povremeno prati savjest i porediti ih sa sobom kad su i sami, agresijom izbačeni iz stoljetnih domova, bili diljem kontinenta a i šire, fino pripaženi. Blentiteti ostaju i dalje bez nade za opamećenjem, novi Visoki će prefarbavati obojene zidove, vjerovat će svjetski moćnici ovdašnjim političkim lažovima i prevarantima, partije ostaju zatvorene za nove civilizacijske pomake baveći se same sobom i učvršivanjem kartelskih veza i poslova, gradovi će se nastaviti prazniti, dok sela uglavnom već odavno nema, uvozit će se tuđi mesni otpaci kraj domaćih krava, piti bljutava voda uvezena iz hiljada kilometara dalekih rijeka i potoka dok će domaći izvori napajti privatne minielektrane koje nikome ne trebaju do njima, bolnice će se urušavati, ljekari sve manje znati i htjeti, policija raditi sve samo ne svoj posao a sudovi će sve više ličiti na sudove u koje niko ne pere.

 Sve(ga) će biti samo rahatluka više neće. Svaki dan nas udaljavaju. Što si dalji, to si bolji. Viču krizni štabovi sa svih strana. Korona virus i pandemija završava posao krajnjeg i definitivnog otuđenja. Inzistira se na socijalnoj distanci, ne na metar razmaka među ljudima. Ne daju se družiti ni grliti. Nemojte se sastajati, ne pričajte, ne pjevajte, ne smijite se, ne radujte. Zatvorite se u četiri tida. Zaberonirajte vrata i prozore. Postanite zombiji. U ime čega? U ime neljudskog. Jer samo je čovjek biće prakse. Onaj koji može mijenjati svijet. A znamo da nam je  malo samo ga tumačiti, davno smo ga trebali mijenjati. A to je moćan učiniti jedino čovjek. Udružen. Van društva žive samo zvijeri i bogovi. Ovi potonji nismo. Pa šta onda hoće od nas?

 Svako je prvo za zdravlje. Možda do sada i nije bio tako masovno, kao sad usred pandemije. Peke. Bez njega je sve drugo besmisleno. Mada se cijeni tek kada ga se izgubi. Kao i sloboda za koju davno pjesnik se zabrinu: „Hoće li sloboda umeti da peva/ kao što su sužnji pevali o njoj…“

Ma sve je to fino i lijepo, kaže moj drug. Sentiment, empatija, osjećanja, suze i smijeh, ali vidiš li ti ovu stvarnost?  Kradu ikone, kupuju respiratore bezveze, osnuju banke pa pokradu pare, nabave poljsku bolnicu za narodne pare pa je skrhaju na livadu, ne izglasavaju budžet zbog jednog čovjeka a milioni neće imati ni kruha ni hljeba, za ministre turaju prijatelje koji ne bi ni u mjesnim zajednicama nekad radili, kupuju auta kao da smo Njemačka a njeni vladari se voze biciklom i gradskim prijevozom, kradu na tenderima, ono malo autoputa-kilometar godišnje- se raspada, tužiteljstva sude u ime partijskih tajkuna, sudovi zarobljeni politikom, školstvo urnisano…Eheeeej, ukini pobro, velim, praznik je. Jeste, ali gora stvarnost nas sutra čeka pred vratima. Tim gore po stvarnost, odvratim ja Hegelovom sentencom.

 Dosta je, hajmo tražit štagod za praznično raspoloženje. Daleko je ponedjeljak. Aha, jedan me ranije pita za ma(h)murluk. Haj dobro. Kiseli kupus a naročito rasol. Čekaj malo, hajmo mi prvo trijezni zapjevati. I svemu usprkos, čestitati Novu. Red je i običaj. A bolje je da propadne selo nego običaj. Ono je davno otišlo u helać. A i lijepih običaja je sve manje. Pa i ja ću ko i ona poznata psihologinja iz Beograda, drugarica Đedović, koja je jaranicama poželjela puno zfravlja i – sexa. Da, da. I njene haverice su se nasmijale na ovo potonje, a Vahida je to ocijenila ovako: i na spomen samog pojma sex, žene su se grohotom nasmijale. To je ljekovito veli a zamislite kad se još desi akcija…

Čovjek je biće nade. Zato: uzdravlju i rahatluku!

RAMO KOLAR

GRADSKI DANI TEKU

N: GODINA NOVA, PRIČE STARE

   Meni nekako praznik dolazi od riječi prazan. Prvo ti diže adrenalin. Uznemiri te. Probudi sijaset želja. Pretežu one za izlaskom iz prozaike života. Koji nije ravna ploha, koliko god to neki željeli i propagiraliu. Ravan dakle, niz koju se možeš talizati a da ti nikad ništa ne zapne. Pa sanjaš kako su brda sravnjena sa zelenim poljima kojima jezde krilati konji što te nose u sjsjnu budućnost a tebi kosa igra veselu igru na vjetru koji odnosi čak i ružnu misao.

   Poravnaj brda da mislima bude široko a riječima tijesno.U zemlji brda i planina, nije čudo, obrnuto je. Zato u nas nema krilatih ata, nego domaće kljuse, sipljivo i ispalih rebara vuče stvarnost na taljigama izlizanim od istoga puta. Sličnog tereta i tmurnog gazde što bez ikakva osjećaja šiba konjče da mu koža puca.

   Jeste, koža puca a meni se štuca. Neko me spominje. Ko će drugi ako neće bolja prošlost. Koja je kao sadašnjost za svaki praznik, a i onako, bila da ne more gora. Zato se i tada i onda govorilo: sretna ti nova, staru zaboravimo što prije. Mada, riječi su čudo (zato na početku svega bijaše logos, riječ…)pa danas ovaj termin predstavlja pojam-zaboravi staru…ali majku. U zavrnutom i zakovrnutom svijetu kapitala i profita, postvarenja i otuđenja, a sve kroz trku za materijalnim, zaboravi se majka. Mati. Mater. Mama. Ostane sama. Uvehne ko cvijet bez sunca, vode i zemlje. Njene suze ne vidimo, ne peče nas njihov uzdah, čekanje i nadanje. Djeca su otišla u potragu za izgubljenim vremenom. Naravno, tu je i otac, ali majke su žalovitije. Sad mi nekako srce žaluje što im ne mogu zagrliti osmijeh u očima kojima gledaju radost moga življenja.

   Jedno mi oko plače, drugo se smije. Suza za prošlim, radost što gledam živote moga života. I pijem u tu čast. Svaka druga je tren koji se ne može ni uhvatiti ni zadržati. Vrijeme, početak i kraj svega, se samo prelama u nama kao niz događaja koji nam zaklanjaju prave vidike. Zato su i naše brige male i beznačajne sa svemirskih visina i dubina. Ali bez njih ne bismo bili ljudi. Niti bi imali zadaću gurati Sizifov kamen uzbrdo i stalno se vraćali po njega u dolinu.

   I ne brinite zato. Neće biti para ni u budžetu, ni u seharama sve manje uspješnih firmi. Bit će ga u moćnom MMF-u. Mi ćemo i u Novoj kao ubjeđivati ih da smo spremni mijenjati i sebe i državu nabolje, oni će se kao praviti da nas shvaćaju i davati nam nove lance oko vrata. Mi ćemo vjerovati onima koje smo izabrali, iako nas lažu decenijama. Mi ćemo i dalje isto misliti u kolibama, oni će nas ubjeđivati kako im je teško u palačama. Omladina će bježati od neosjetljivih i zapjenjenih nacionalista, roditelji će im proklinjati danas i pozivati za svjedoka bolje jučer. Neće priznati da su i oni umnogome krivi što im djeca bježe od kleroisprazne ideologije, hajdučke filozofije i srednjovjekovne prakse.

   Migranti će čekati milost Europe, ovdašnje vlasti lične sitne jade i interese, narod će povremeno prati savjest i porediti ih sa sobom kad su i sami, agresijom izbačeni iz stoljetnih domova, bili diljem kontinenta a i šire, fino pripaženi. Blentiteti ostaju i dalje bez nade za opamećenjem, novi Visoki će prefarbavati obojene zidove, vjerovat će svjetski moćnici ovdašnjim političkim lažovima i prevarantima, partije ostaju zatvorene za nove civilizacijske pomake baveći se same sobom i učvršivanjem kartelskih veza i poslova, gradovi će se nastaviti prazniti, dok sela uglavnom već odavno nema, uvozit će se tuđi mesni otpaci kraj domaćih krava, piti bljutava voda uvezena iz hiljada kilometara dalekih rijeka i potoka dok će domaći izvori napajti privatne minielektrane koje nikome ne trebaju do njima, bolnice će se urušavati, ljekari sve manje znati i htjeti, policija raditi sve samo ne svoj posao a sudovi će sve više ličiti na sudove u koje niko ne pere.

   Sve(ga) će biti samo rahatluka više neće. Svaki dan nas udaljavaju. Što si dalji, to si bolji. Viču krizni štabovi sa svih strana. Korona virus i pandemija završava posao krajnjeg i definitivnog otuđenja. Inzistira se na socijalnoj distanci, ne na metar razmaka među ljudima. Ne daju se družiti ni grliti. Nemojte se sastajati, ne pričajte, ne pjevajte, ne smijite se, ne radujte. Zatvorite se u četiri tida. Zaberonirajte vrata i prozore. Postanite zombiji. U ime čega? U ime neljudskog. Jer samo je čovjek biće prakse. Onaj koji može mijenjati svijet. A znamo da nam je  malo samo ga tumačiti, davno smo ga trebali mijenjati. A to je moćan učiniti jedino čovjek. Udružen. Van društva žive samo zvijeri i bogovi. Ovi potonji nismo. Pa šta onda hoće od nas?

   Svako je prvo za zdravlje. Možda do sada i nije bio tako masovno, kao sad usred pandemije. Peke. Bez njega je sve drugo besmisleno. Mada se cijeni tek kada ga se izgubi. Kao i sloboda za koju davno pjesnik se zabrinu: „Hoće li sloboda umeti da peva/ kao što su sužnji pevali o njoj…“

   Ma sve je to fino i lijepo, kaže moj drug. Sentiment, empatija, osjećanja, suze i smijeh, ali vidiš li ti ovu stvarnost?  Kradu ikone, kupuju respiratore bezveze, osnuju banke pa pokradu pare, nabave poljsku bolnicu za narodne pare pa je skrhaju na livadu, ne izglasavaju budžet zbog jednog čovjeka a milioni neće imati ni kruha ni hljeba, za ministre turaju prijatelje koji ne bi ni u mjesnim zajednicama nekad radili, kupuju auta kao da smo Njemačka a njeni vladari se voze biciklom i gradskim prijevozom, kradu na tenderima, ono malo autoputa-kilometar godišnje- se raspada, tužiteljstva sude u ime partijskih tajkuna, sudovi zarobljeni politikom, školstvo urnisano…Eheeeej, ukini pobro, velim, praznik je. Jeste, ali gora stvarnost nas sutra čeka pred vratima. Tim gore po stvarnost, odvratim ja Hegelovom sentencom.

   Dosta je, hajmo tražit štagod za praznično raspoloženje. Daleko je ponedjeljak. Aha, jedan me ranije pita za ma(h)murluk. Haj dobro. Kiseli kupus a naročito rasol. Čekaj malo, hajmo mi prvo trijezni zapjevati. I svemu usprkos, čestitati Novu. Red je i običaj. A bolje je da propadne selo nego običaj. Ono je davno otišlo u helać. A i lijepih običaja je sve manje. Pa i ja ću ko i ona poznata psihologinja iz Beograda, drugarica Đedović, koja je jaranicama poželjela puno zfravlja i – sexa. Da, da. I njene haverice su se nasmijale na ovo potonje, a Vahida je to ocijenila ovako: i na spomen samog pojma sex, žene su se grohotom nasmijale. To je ljekovito veli a zamislite kad se još desi akcija…

   Čovjek je biće nade. Zato: uzdravlju i rahatluku!