POGLED SA AMERIČKE VERANDE: Kad žrtve postanu politika

PIŠE: Mesud Čevra Na prostoru Balkana sjećanje na žrtve odavno nije samo pitanje prošlosti. Ono je postalo aktivan politički instrument, često korišten za unutrašnje mobilizacije i vanjskopolitičke poruke. U takvom okruženju, žrtve prestaju biti svrha — i postaju sredstvo. Komemoracije u Donja Gradina, vezane za sistem logora Jasenovac, trebale bi biti prostor dostojanstva, tišine i […]

PIŠE: Mesud Čevra

Na prostoru Balkana sjećanje na žrtve odavno nije samo pitanje prošlosti. Ono je postalo aktivan politički instrument, često korišten za unutrašnje mobilizacije i vanjskopolitičke poruke. U takvom okruženju, žrtve prestaju biti svrha — i postaju sredstvo.

Komemoracije u Donja Gradina, vezane za sistem logora Jasenovac, trebale bi biti prostor dostojanstva, tišine i historijske ozbiljnosti. Umjesto toga, one se prečesto pretvaraju u nastavak političkih sukoba drugim sredstvima.

Osnovne historijske činjenice o Jasenovcu nisu sporne: bio je dio sistema Nezavisne Države Hrvatske i mjesto masovnih zločina. Sve dalje interpretacije, posebno one koje se odnose na broj žrtava, moraju ostati u domenu nauke, arhiva i provjerljivih izvora — ne dnevne politike.

Kada se historija pretvori u politički alat, žrtve se po drugi put zloupotrebljavaju: prvi put kroz zločin, drugi put kroz manipulaciju njihovim imenom.

Još opasniji oblik tog fenomena jeste selektivno sjećanje. Jedni zločini se institucionalno obilježavaju, dok se drugi ignorišu, relativiziraju ili ostavljaju po strani. Takav pristup ne gradi pomirenje — nego proizvodi trajnu političku i društvenu nestabilnost.

U tom kontekstu, odgovornost političkih lidera nije simbolična, nego suštinska. Svaka javna riječ o ratovima, logorima i zločinima nosi težinu koja nadilazi dnevnu politiku i direktno utiče na odnose među narodima.

Zbog toga su izazvale ozbiljne reakcije izjave koje su se pojavljivale u međunarodnim intervjuima bivšeg predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, u kojima su iznesene tvrdnje o navodnim logorima i ubistvima djece u ratovima na prostoru Bosne i Hercegovine, a koje nisu potvrđene u relevantnim historijskim, sudskim niti međunarodnim izvorima.

Takve tvrdnje ne mogu ostati u sferi političkog mišljenja bez posljedica. One zahtijevaju ili jasne dokaze, ili javno povlačenje, ili institucionalnu i političku osudu onih koji učestvuju u javnom prostoru i nose odgovornost javne riječi.

Sve ostalo znači prihvatanje da se najosjetljivije historijske teme koriste bez odgovornosti — što direktno urušava mogućnost povjerenja među narodima.

U demokratskom društvu ne postoji pravo na proizvoljno oblikovanje historijskih činjenica kada su u pitanju masovni zločini i žrtve. Postoji samo obaveza prema istini i odgovornost prema javnoj riječi.

Zato principijelnost nije politički izbor, nego minimum civilizacijskog standarda.

Minimum znači: priznati sve žrtve bez selekcije.
Minimum znači: odbaciti manipulaciju brojkama i činjenicama.
Minimum znači: ne koristiti historiju kao sredstvo političkog obračuna.

Sve ispod toga nije pomirenje, nego produžavanje konflikta drugim sredstvima.

Ako politički i institucionalni akteri u regionu ne uspostave ovaj minimum odgovornosti, svaka komemoracija ostat će samo ritual, a ne korak prema stvarnom suočavanju s prošlošću.

Istinsko suočavanje s historijom počinje tek onda kada prestane njena zloupotreba.

A upravo tu Balkan i dalje najviše kasni.