KO PRODAJE GRAĐANSKU BIH POD BUBREGE: Boška, nažalost, ništa nije slagala o Komšiću!

Krajem 1991., u trenutku kada se u Hrvatskoj već uveliko pucalo, u Srbiji, koju su potresali astronomska inflacija, nezaposlenost i opća neimaština, pojavilo se „ekonomsko čudo“ – „Dafiment“, banka koja je nudila mjesečne kamate na štednju i do 160 posto. Stotine hiljada građana Srbije, u potrazi za lakom i brzom lovom, poletjele su položiti svoj […]

Krajem 1991., u trenutku kada se u Hrvatskoj već uveliko pucalo, u Srbiji, koju su potresali astronomska inflacija, nezaposlenost i opća neimaština, pojavilo se „ekonomsko čudo“ – „Dafiment“, banka koja je nudila mjesečne kamate na štednju i do 160 posto.

Stotine hiljada građana Srbije, u potrazi za lakom i brzom lovom, poletjele su položiti svoj skromni kapital, a zbog nade koju je ponudila građanima Srbije u jeku općeg društvenog i ekonomskog propadanja, vlasnica banke Dafina Milanović prozvana je „srpskom majkom“.

Problem je bio što se u čitavom slučaju nije radilo ni o kakvom „privrednom čudu“, nego tek o jednoj ogromnoj i beskrupuloznoj prevari organiziranoj od državnih službi, a s ciljem izvlačenja novca iz džepova građana radi finansiranja Miloševićevih ratova. Većina svoj novac više nikada nije vidjela, a ukupno je oštećeno oko 150.000 ljudi. Već 1993. banka je proglasila bankrot, a Dafina je nakon demokratskih promjena 2000. godine završila na optuženičkoj klupi. 

Sličnoj vrsti prevare, iako, doduše, primarno političke, a tek indirektno finansijske, građane BiH izlaže trenutni član Predsjedništva Željko Komšić. Ušavši na političku scenu na velika vrata 2006. godine, kada je prvi put izabran za člana Predsjedništva, „zlatni ljiljan“ koji se izjašnjava kao Hrvat nastojao se nametnuti kao predvodnik ideje građanske države.

Cilj Komšića je, kako nam to uporno ponavlja, izboriti se za državu u kojoj se konstitutivni narodi brišu iz Ustava, u kojoj svi postajemo samo građani jednaki pred zakonom i u kojoj važi princip „jedan čovjek – jedan glas“.

I bio bi to, možda, i hvale vrijedan koncept da se u praksi nije pokazalo da što se Komšić više „borio“ za građansku BiH, to je ona postajala sve slabija i omraženija.

Od početka njegove „borbe“ za građansku državu, Hrvati su se u strahu od majoriziranja od nekoć podrške podijeljene između HDZ-a BiH, HDZ-a 1990. i Narodne stranke „Radom za boljitak“, koja je nastupala s multietničkih i građanskih pozicija, plebiscitarno mobilizirali oko HDZ-a, kojem danas stidljive alternative jačaju u još desnijim opcijama poput Hrvatske republikanske stranke.  

Otkad se Komšić počeo „boriti“ za građansku državu, u 15 godina država se nije pomjerila ni za jedan centimetar prema građanskom uređenju, ali jeste došlo do dubinskog narušavanja odnosa prije svega između Bošnjaka i Hrvata, te uvjeravanja i najliberalnijih Hrvata da iza Komšićevog „građanluka“ ne stoji ništa drugo nego tek prikrivena težnja za bošnjačkom dominacijom.

Jer, ko i kako može vjerovati u iskrene namjere Komšića kada govori o „građanskoj državi“, dok za to vrijeme oko sebe okuplja savjetnike i ideologe iz sorte najradikalnijeg bošnjačkog taloga, koje je vjerovatno tek ljubav prema kapljici spriječila da budu dio SDA i koji svoje političke neistomišljenike, uključujući i bivše borce Armije BiH, kite nadimcima tipa „četnik“, „ustaša“, „UZP-ovac“, „jutelovac“…

Upravo navedeni krugovi podigli su golemu hajku na navoizabranu vijećnicu Naše stranke u Gradskom vijeću Mostara Bošku Ćavar zbog izjave da je Komšić nanio zlo, ne samo Hrvatima, nego cijeloj državi, jer „u tri mandata nije saznao gdje su Grude, gdje Široki Brijeg“.