REAKCIJA / MESUD ČEVRA: Profesor Tadić i kumrovačka škola tumačenja Ustava BiH

Piše: Mesud Čevra USTAv BiH često se tumači kao komplikovan dokument, što on zapravo nije. To što su ga političari pretvorili u lavirint, to je već druga stvar. Ali ono što je fascinantno jeste kada se čak i pojedini ustavnopravni autoriteti — poput profesora Mata Tadića — izgube u vlastitoj želji da Ustav čitaju kao da […]

Piše: Mesud Čevra

USTAv BiH često se tumači kao komplikovan dokument, što on zapravo nije. To što su ga političari pretvorili u lavirint, to je već druga stvar. Ali ono što je fascinantno jeste kada se čak i pojedini ustavnopravni autoriteti — poput profesora Mata Tadića — izgube u vlastitoj želji da Ustav čitaju kao da je pisan u Kumrovcu 1972., a ne u Daytonu 1995.

Jer, kako drugačije objasniti činjenicu da profesor, koji je godinama na pravnim katedrama, i dalje insistira na interpretaciji Ustava koja više podsjeća na Lenjina i njegovu “teoriju konstitutivnih naroda” nego na Holmesa, Madisona ili bilo kog drugog autora modernih demokratskih ustava? Amerikanci “nisu razumjeli konstitutivnost”?

A možda su je baš razumjeli Tadić često prepričava anegdotu iz Daytona: navodno su Amerikanci, prilikom izrade Ustava BiH, bili zbunjeni riječju “konstitutivan”, pa su mu rekli da su “svi Bosanci”. Na stranu što zvuči simpatično — problem je što profesor iz anegdote izvlači potpuno pogrešan zaključak. Jer ako Amerikanci nešto razumiju, onda je to šta je moderna politička nacija.

I upravo zato su u preambulu stavili da Ustav donose CONSTITUENTS, dakle građani — a ne konstitutivni narodi. U preambuli su narodi spomenuti kao politička činjenica, ali ne kao ustavnopravni temelj. Drugim riječima: možda Amerikanci nisu razumjeli konstitutivnost… ali zato veoma dobro razumiju Ustav. Pitanje je samo — ko ga ne razumije? Kumrovački refleksi u 21. stoljeću Profesor Tadić, čini se, Ustav čita kao da u njemu postoji neko skriveno poglavlje “etničko-političke škole iz samoupravnog socijalizma”.

To je ona tradicija u kojoj su “narodi” politički subjekti, “klase” društveni nosioci, a čovjek samo element u kolektivu. To je čista kumrovačka metodologija: kolektiv je važniji od pojedinca narod je važniji od građanina politička prava pripadaju grupi, ne osobi Tu se čitav ustavni poredak pretvara u nešto što podsjeća na lenjinističku Deklaraciju prava naroda Rusije, u kojoj je bilo najvažnije odrediti ko je “nosilac prava”: etnija ili pojedinac.

Profesor, izgleda, i danas vjeruje da Ustav BiH počiva na logici kolektiva. A Ustav, ironično, počiva na logici građanina. Mit o “narodima koji biraju Predsjedništvo”: Jedna od omiljenih konstrukcija jeste da “narodi biraju članove Predsjedništva”. To zvuči kao da je prepisano iz ustavne teorije 1974., ali svakako ne iz Ustava BiH. Jer Ustav BiH izričito kaže: članove Predsjedništva biraju GRAĐANI neposredno. Narodi ne biraju nikoga. Niti su ikada birali. Niti Ustav to predviđa.

To što se članovi biraju iz reda određenog naroda ne znači da je narod politički subjekt. To samo znači da kandidat mora pripadati jednoj etničkoj grupi. To je tehničko ograničenje, a ne političko pravo. Ali to je jedna od onih konstrukcija koje se toliko puta ponavljaju da dobiju aromu “ustavne istine”, iako su — kako bi Amerikanci rekli — completely made up. Za profesora Tadića, Predsjedništvo je, izgleda, neka vrsta etničkog senata, vijeća plemenskih vođa, gdje svako predstavlja “svoj narod”. Nažalost po njega — a nasreću po državu — Ustav kaže potpuno suprotno. Onog trenutka kada izabrani član položi zakletvu, postaje predstavnik BiH. Tačka. Ne “svog naroda”, ne “svog korpusa”, ne “svoje etnopolitičke zajednice”.

To je moderna logika: funkcija je državna, a ne tribalna. Što je najgore — Ustav je pisan po anglosaksonskim principima Ustav BiH nije pisan u duhu socijalističkog kolektivizma. On je više u duhu anglosaksonskog minimalizma: jasne ovlasti građanska politička prava funkcionalni mehanizmi minimalni ideološki sadržaj i zato je posebno groteskno kada jedan profesor ustavnog prava tvrdi da bi se u Americi “izjednačavanjem prava izgubila entitetska prava”.

To je kao da kaže da je problem američkog ustavnog sistema to što je — previše ravan, previše jednak, previše moderan. Pa naravno da bi “entitetska prava” nestala u SAD-u. Jer u SAD-u pojmovi poput “konstitutivnih naroda” postoje otprilike koliko i semafori u prašumi.

Na kraju, ključni zaključak je jednostavan: Ustav BiH nije problem. Problem je kumrovačko-lenjinistička ideološka šajkača koja se tu i tamo stavi na glavu kada se čita Ustav. Kada se moderni ustav tumači kao da je marksistički udžbenik iz 1974., dobijete situaciju da je građanin nevažan, a narod sve. Da je funkcija simbolika, a identitet politički kapital. Da institucije ne služe državi, nego narativima.

Profesor Tadić je samo najglasniji predstavnik te škole mišljenja. Ali, srećom, Ustav nije pisan po njegovom tumačenju — niti po Lenjinovom, niti po kumrovačkom modelu — nego po modernim demokratskim principima.