GRADSKI DANI TEKU / RAMO KOLAR: Igre pr(ije)stola: Dolazi li Panta rei u Mostar a tužitelj po dodika i ukradnu ikonu
E da se i ja vala osvrnem na pandemiju koroninu. Kad može svak živ „umovati“ o njoj i ostalom na društvenim mrežama, pa nisam ni ja najgori. Samo, imam trilemu: oklen krenuti. Hajd, recimo od onih što su našli kako su svjetski zavjerenici odlučili preko mjerenja temperature oduzeti nam pamćenje. Vidi vraga! Sjedim neki dan […]
E da se i ja vala osvrnem na pandemiju koroninu. Kad može svak živ „umovati“ o njoj i ostalom na društvenim mrežama, pa nisam ni ja najgori. Samo, imam trilemu: oklen krenuti. Hajd, recimo od onih što su našli kako su svjetski zavjerenici odlučili preko mjerenja temperature oduzeti nam pamćenje. Vidi vraga! Sjedim neki dan u ka(h)vani, prebirem s drugom, kad je legendarni Hari uzeo Klub novinara u najam, pa tuc muc, osamdesetsedma, možda osma, jok prije, nije prije…aha riknulo pamćenje.
A matere mi, do neki dan znadoh. Jes, mjerilo mi, uperilo neki crveni zrak u čelo. Kad sam išo u Nacionalnu i Univerzitetsku biblioteku. Iako odmah nisam bahno na prava vrata (dvije iste zgrade jedna kraj druge u krugu rahnmetli kasarne, a i u mene dva oka, jedno kraj drugog, prvo slabo vidi, drugo škilji) našao sam podstanare siromahe koji nikome ne trebaju i ničemu ne služe. Istjeralo ih iz Vijećnice gdje nas je nekad hiljadama stjecalo znanje i slobodno hodalo vijećnicom, a sad građanima ne daju zaviriti. Uselile se gradske vlasti. Iste one koje se ne pitaju ni za šum Miljacke kad nadođe, kamo li za šta drugo. I do-puštaju partijskovjerske priredbe, poneki koncert u svezi s rijetkim državnim slavljem i slično. Šta bi tek bilo da su je oni obnovili namjesto Austrijanaca, nije teško pogoditi. Agilni direktor i danas uzalud pokušava vratiti biblioteku u njeno rodno mjesto, ali niko ni mukaet. Bježi knjigo od mene, rezoniraju nadležni. Ta ionako djecu i omladinu niš ne uče po školama, tek toliko da mogu stići do Njemačke i Amerike. Tamo će učiti i zarađivati.
Ma bježi ba, ode ti u digresiju. Skreno s teme. Dobro čovjek ne skrene s pameti s kim živi. Jah, pregledalo me. Eto maštara na svome. Sjećanje mi ishlapilo.
Onda isto onaj Bil Gates Gejts. Kaže nećemo na zelenu granu još za dvije godine. Uz vakcinu dakako. E i on je opasan ko struja. Ustvari, on je glavni urotnik protiv nas običnih, ali iznad svega čestitih, radinih, poštenih, odanih, vrijednih, naravno pre-pametnih građana a naročito naroda i oće nam pokvaeriti gene i genetiku. Stvarno ba Gates. Tolike si milijarde skrho u istraživanja da bi nama jadnicima skalameriro kod. Bolje bi ti i isplativije bilo da si kupio neki veliki nogometni klub u Španjolskoj ja l u Engleskoj i ni ćijesan ni vijesan uživao i šepurio se poznat i slavan, kakav, je i tako, sada nisi.
Osim oduzimanja pojedinačnih pameti i sjećanja na ovijem stranama, što nas je odavno dovelo do ludila i bez mjerenja temperatura, brige su prešle na kase, šlajpeke i sehare. Po države nije dalo tričavih 800 iljada maraka za nabavku vakcina. Prazno. Da su makar akteri afere „respirator“ vratili makar jedan od deset miliona koje su sprcali u Kinu, bilo bi lakše. Ovako svi blehnu u MMF. Dajte pare i niš nas ne pitajte. Reforme ne tražite. Ne možemo mi gladni i nepelcovani raditi tako teške poslove: oćerati nepotizam, iskorijeniti korupciju, urediti pravosuđe, uvesti pravnu državu. Polako braćo s parama. Imajte malo merhameta u duši pa zagrabite u svoje tzrezore. A reforme ćemo od ponedjeljka.
Mogo je vala i Dodik malo uložiti u državu i vratiti joj milijarditi dio od uzetog. Naprimjer, prodati ukrajinsku ikonu, namjersto što ju je zadžaba dao drugu Ljavrovu. Iako ju je džaba dobio, najvjerojatnije od svojih bojovnika koji su onomad „dobrovoljno“ išli ratovati za Ruse i krasti za sebe pa i svoga šefa. Mogao je tušnuti za jedno sto iljada i darivati posilnoj Cvijanović koja bi nastavila lagati o zlatnim vremenima i idealnom režimu kojim rukovode. Iz kojega se bježi i danju i noću, glavom bez obzira na njihov eldorado. Ovako Ukrajina traži od države da odgovori ko im je maznuo ikonu. Da u Sarajevu onoliko ne ugroziše Tegeltiju on im je mogao pronaći lopove. Sa svojim umijećem potkivanja.
I dok amateri, svjesno i iz neznanja,urnišu državu i sluđuju bosanski narod, trebalo bi naći lidera koji zna, umije i hoće. Državu dići na noge. S bogatim znanjem i iskustvom. Svjetskim likom. Nešto kao Titin komad sjenke. I eno ga! Preksinoć na jednoj televiziji detektira svaki problem do tančina. Potom predloži rješenja. Sve u četeres i koju minutu. Koji bi primio i Lavrova pa mu onda lagano objasnio kako griješi i da ne valja smijati se Bosni u lice. Možda mu pokloniti jedan fini ćilim. Plus jedan safun i parfem „Gabriela Sabatini“ iz proizvodnopolitičke nebuloze susjeda Zorana Milanovića. Kako bi oprali obraz i zakumfliralli mržnju prema bosanskoj herezi – želji za slobodom, nezavisnošću i dostojanstvom. Zato glasam da kormilo preuzme Zlatko Lagumdžija. Zna Bajdena. Na ti je s Angelom Merkel. Ni Kinezi mu nisu strani. Arapi i Tuerci isto. Štaš više. Tome dodaj umijeće uništavanja uglednostabilne partije i svođenje na lokalne parlamente, decenijsko drugovanje i suradnju s narodnorazarajućom strankom od demokratske akcije i njenim vođom, gdje se ispeklo mnogo zanata. I eto preporuke i kart blanš ulaznice u bolju budućnost. Goru prošlost mu ne treba računati. Samo duete s dokazanim građanskim misliocem i folk djelatnikom s istoka Ivicom Kvaka Dačićem. Suvlasnikom države zarobljenog uma. Kad dodaš Ne-um zbir je: odoh ti ja majko, Bosnu čuvaj ti…
Velika je ljudska žudnja za vlašću. Koja nema mjere ni kantara. Odoh zato prema Mostaru. Pokušati vidjeti hastal za kojim sjedi onaj što sanja (ni)stol-(ni)grad. Već tridesetak ljeta a evo i zima. Kontam vidjeti kako Mostarci tzv nacionalnim strankama i vođama objašnjavaju zorno onu starostavnu Heraklitovu: sve teče, sve se mijenja.
U nedjelju mogla bi desiti se… pantha rei.
Komentari