OMER ČEVRA / KOLUMNA: Nacional-socijalizam u njedrima samoproglašenih antifašista

 

Dok se svake godine na prostoru bivše Jugoslavije polažu vijenci, drže govori o antifašizmu i evociraju uspomene na pobjedu nad nacizmom i fašizmom, Balkan i dalje ostaje prostor dubokog političkog paradoksa. Upravo oni koji se najčešće pozivaju na antifašističku tradiciju često su kroz posljednje decenije proizvodili ideologije zasnovane na etničkoj nadmoći, političkoj isključivosti i kolektivnoj mržnji prema drugima. U tom paradoksu krije se jedna od najvećih tragedija prostora bivše Jugoslavije – nacional-socijalizam obučen u antifašističku retoriku.

 

Kraj osamdesetih i početak devedesetih godina obilježila je pojava politike Slobodana Miloševića, čovjeka koji je formalno dolazio iz Saveza komunista, ali je veoma brzo shvatio da raspadajuću komunističku ideologiju može zamijeniti agresivnim nacionalizmom. Pod plaštom zaštite srpskog naroda stvoren je politički sistem u kojem su demokratski procesi u republikama bivše Jugoslavije sistematski blokirani, a svaka težnja drugih naroda za samostalnim odlučivanjem predstavljana kao prijetnja Srbima.

 

Tadašnja Socijalistička partija Srbije formalno je zadržala socijalističko ime, ali je njena suština sve više poprimala karakteristike nacional-socijalističkog pokreta: kult vođe, medijska propaganda, proizvodnja straha, homogenizacija naroda kroz ideju ugroženosti i stvaranje slike neprijatelja u svim drugim narodima bivše države. Ideologija „Velike Srbije“ nije bila samo teritorijalni projekat – ona je predstavljala pokušaj političke i etničke dominacije nad prostorima gdje Srbi nisu činili većinu.

 

Ratovi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu pokazali su svu brutalnost takve politike. U Bosni i Hercegovini posljedice su bile katastrofalne: masovni zločini, logori, opsade gradova, etnička čišćenja i genocid ostavili su neizbrisive rane. Uprkos tome, ni nakon rata nije došlo do stvarne ideološke katarze. Naprotiv, mnogi politički projekti nastavili su živjeti kroz novu generaciju lidera.

 

Milorad Dodik je jedan od najznačajnijih primjera političke transformacije postsocijalističkog Balkana. Od političara koji je nekada važio za umjereniju alternativu, izrastao je u lidera čija politika godinama počiva na negiranju zajedničke budućnosti Bosne i Hercegovine, stalnim nacionalnim tenzijama i retorici podjela. Njegov politički model opstanka temelji se na permanentnoj proizvodnji krize: što je više straha i sukoba, to je jača potreba za „zaštitnikom naroda“.

 

Upravo tu se vidi opasna sličnost sa starim nacional-socijalističkim obrascima. Ne mora postojati uniforma, simbol ili otvoreno pozivanje na nacizam da bi jedna politika nosila njegove elemente. Dovoljno je stvarati društvo u kojem je jedan narod predstavljen kao trajna žrtva, drugi kao prijetnja, a zajednički život kao nemoguć. Takva ideologija ne vodi pomirenju nego stalnoj destabilizaciji, ekonomskom propadanju i odlasku stanovništva.

 

Posebno je zabrinjavajuće što se u dijelovima Balkana još uvijek relativiziraju ratni zločini i veličaju pojedinci osuđeni pred međunarodnim sudovima. Društva koja nisu spremna jasno osuditi vlastite zločine ostaju zarobljena u prošlosti. Nijedna zajednica ne može graditi demokratsku budućnost ako istovremeno njeguje mitove o etničkoj superiornosti.

 

Zato se danas, kada obilježavamo pobjede nad fašizmom i nacizmom, nameće ključno pitanje: da li je Balkan prošao istinsku denacifikaciju? Njemačka je nakon Drugog svjetskog rata morala proći bolan proces suočavanja sa vlastitim zločinima. Na Balkanu se, međutim, često dogodilo suprotno – ratne politike su samo promijenile oblik i nastavile živjeti kroz nacionalističke elite, medije i obrazovne sisteme.

 

Bosni i Hercegovini danas nije potrebna nova mržnja niti nova podjela među narodima. Potrebna joj je hrabrost da se svaka ideologija etničke dominacije nazove pravim imenom, bez obzira iz kojeg naroda dolazila. Odavanje počasti žrtvama fašizma iz Drugog svjetskog rata nema smisla ako se istovremeno zatvaraju oči pred nacionalističkim projektima koji su devedesetih proizvodili nove masovne grobnice.

 

Antifašizam nije parola niti naslijeđena titula. Antifašizam znači odbacivanje svake politike mržnje, etničke supremacije i političkog nasilja. Balkan će biti istinski slobodan tek onda kada prestane romantizirati nacionalizme koji su ga razorili i kada sve žrtve – bez obzira na ime i naciju – budu jednako priznate i poštovane.

 

Jer, ako želimo u Evropsku uniju, moramo prihvatiti rezolucije Evropskog parlamenta o osudi svih totalitarnih režima u dvadesetom stoljeću, a tu, naravno, spadamo i mi iz bivše Jugoslavije.