Ljubav, sloga i razumijevanje važniji su od imena
Duže od tri decenije ljubav Evgenije Šikore i Nijada Kadrića pobjeđuje predrasude, podjele i mržnju. Bošnjak iz strmog višegradskog sela Kaoštice i Ukrajinka iz ravne Kule kod Sombora u Vojvodini kažu da su sloga, međusobna podrška i razumijevanje važniji od imena. Upoznali su se nekoliko godina prije rata, dok je Nijad radio u sarajevskom „Igmanu“, […]
Duže od tri decenije ljubav Evgenije Šikore i Nijada Kadrića pobjeđuje predrasude, podjele i mržnju. Bošnjak iz strmog višegradskog sela Kaoštice i Ukrajinka iz ravne Kule kod Sombora u Vojvodini kažu da su sloga, međusobna podrška i razumijevanje važniji od imena. Upoznali su se nekoliko godina prije rata, dok je Nijad radio u sarajevskom „Igmanu“, preduzeću koje je u Kuli gradilo nekoliko objekata.
Sudbina se potrefila
– Primijetio sam je na ulici. Šta ima, gospođo? Zdravo. A bila mlada, lijepa kao lutka, nisam ni gledao ko je ni kako se zove – kaže Nijad Kadrić.
Uz osmijeh priznaje da joj je u početku slagao da je vozač, iako je bio radnik, te dodaje da je ponekad vozio kamion, ali da niko ne vidi.
– Još sam išla u školu kada smo počeli izlaziti u bioskop. Sve sam govorila da neću, ali sudbina se potrefila da sam se udala za njega. Hodali smo godinu i sedam-osam mjeseci. Tata ga je volio, a majka nije – kaže Evgenija.
Nijad je primio posljednju plaću u Vojvodini i planirao povratak kući. Upitao je Evgeniju da se uda za njega, a ona je pristala.
– Nisam se javila ni mami, ni tati, ni bratu. Iz Kule autobusom u Sombor, a tek iz Sarajeva sam im kazala da sam se udala. Majka mi nikad nije oprostila – sjeća se Evgenija dok dodiruje brojanicu na ruci, uspomenu na pokojnu majku.
Izbjeglički život
U septembru 1985. došli su u Kaoštice, selo koje je tada vrvjelo od života. Rodili su dvoje djece, a treće u izbjeglištvu u Goraždu. Evgenija nije željela otići, iako su je sa svih strana nagovarali da s djecom ode na sigurno.
– Da nije nje bilo, ja bih poginuo. Bio sam na položajima oko cijelog Goražda, u akcije išao, ali uvijek sam mislio na nju i djecu koja su ostala u kući – priča nam Nijad.
Promijenili su nekoliko izbjegličkih adresa, a odmah nakon rata odlučili se vratiti kući. Do obnove zgarišta živjeli su pod pločom. Ono što imaju danas, stekli su vlastitim radom. Radni dan počinje u pet ujutro, a završava kasno navečer. Stočarstvo i poljoprivreda, povremeno i rad za dnevnicu, dodatni su izvor prihoda uz Nijadovu minimalnu penziju.
Kolje se kurban, farbaju se jaja
U kući Kadrića danas je cijela Bosna, jer u njoj se slave svi praznici, farbaju vaskršnja jaja i kolju kurbani. – On poštuje moje slave, ja njegove. Ja poštujem njegov Bajram, a on moj Božić i Vaskrs. Bilo bi drugačije sve, ali političari zakuhavaju, ovi na funkcijama dijele narod – kaže Evgenija Kadrić.
Komentari