ANALIZA / MUHAMED KOVAČEVIĆ: Inckov “zakon” kao iznuđeni akt za dijalog!
Piše: Muhamed Kovačević Nametanjem amandmana na krivični zakon o raspirivanju mržnje i rano-nacionalnoj netrpeljivosti, odlazeći visoki predstavnik u BiH – Valentin Incko, po prvi put nakon ratnih sukoba, otvorio je mogućnost dijaloga o povratku statusa žrtve u žižu javnosti, kao i mogučnost rehumanizacije statusa žrtve na teritoriji BiH. Da li će ovaj čin nametanja zakonskih […]
Piše: Muhamed Kovačević
Nametanjem amandmana na krivični zakon o raspirivanju mržnje i rano-nacionalnoj netrpeljivosti, odlazeći visoki predstavnik u BiH – Valentin Incko, po prvi put nakon ratnih sukoba, otvorio je mogućnost dijaloga o povratku statusa žrtve u žižu javnosti, kao i mogučnost rehumanizacije statusa žrtve na teritoriji BiH. Da li će ovaj čin nametanja zakonskih amandmana otvoriti proces dijaloga u tom pravcu, ili je još samo jedno obično slovo na papiru?
Od histerije do aplauza
Kao iz vedra nema, samozatajni viski predstavnik – Valentin Incko, odlučio je da do maksimuma prodrma ustajalu i monotonu političku BH-a scenu. Odavno najavljena mogučnost korištenja čuvenih „Bonskih ovlasti“, postala je realnost, čime je nakon dugih 12 pasivnih godina, Valentin Incko ponovo podsjetio na stvarnu moć visokog predstavnika u BiH, odnosno njegovu bezgraničnu mogućnost uvođenja reda u zakonodavno – društveni život Bosne i Hercegovine.
Pomalo teatralna predstava obilaska murala u čast ratnim zločincima, koji se nalaze širom gradova na teritoriji entiteta RS, i koji su se tu nalazili i duži vremenski period, poslužila su odlazećem visokom predstavniku, da otvori jedan sasvim novi odnos međunarodne zajednice u BiH, ali i prema BiH. Ovim potezom, odlazeći visoki predstavnik – Valentin Incko je ponovo oživio mehanizam „Bonskih ovlasti“, kao represivnog sredstva za discipliranje svih neposlušnih političara ili stranaka, čiji je puni obim koristio sada već pokojni Pedi Ešdaun, uvodeći red za vrijeme svog predsjedavanja OHR-om, prije nekih 15-tak godina. Upravo ova činjenica, izazvala je buru negodovanja političara iz entiteta RS, koji su do trenutka ozvaničenja odluke visokog predstavnika, bili najglasniji u poricanju međunarodnih sudskih presuda, kao i omalovažavanju i vrijeđanju žrtava ratnih zločina i genocida u proteklom ratu.
Poricanje, inat i odbacivanje su bile prve reakcije političara iz entiteta RS, kao i bezčinjenično suludo pozivanje na disoluciju i odcjepljenje, scenariji toliko puta najavljen u prošlosti bez konkretne realizacije. Pored njih, posebno nelogično ponašanje je došlo i od dijela nazovimo ih intelektualaca iz entiteta RS, koji su prvo amandmane na već postojeći zakon proglasili sasvim novim zakonom, a onda su u potpuno nelogičkom smislu, amandmane iskoristili kako bi postavili tezu, kako baš ti nametnuti amandmani nisu u skladu sa poveljom o ljudskim pravima, koja je inače po Dejtonskom sporazumu osnovni dokument ustava, pa je tako po tim „stručnjacima“ ispalo da vrhovni tumač Dejtonskog sporazuma, nameće zakone koji nisu u skladu sa Dejtonskim sporazumom.
Uistinu je teško objasniti čemu toliko podizanje tenzija, i tolika nelogičnost od strane društveno – političkih lidera entiteta RS, te pogotovo to uporno insistiranje na „kolektivnom“ principu razmišljanja, koristeći svaki mogući način, da se upravo istakne taj kolektivizam kao neka vrsta otpora prema stvarima, koje bi ustvari trebale biti motiv za skidanje kolektivne odgovornosti iz nedavne prošlosti. Ovaj sociološki fenomen je nešto što bi se trebalo posebno izučiti, i o što zaslužuje po sebi posebnu vrstu osvrta, ali napomenimo za sada, da je takva vrsta intencije ipak fokusirana isključivo na nacionalnu odnosno nacionalističku homogenizaciju, bez osnovnih poluga moći, kao i načina da se ona iskoristi u praksi.
Sa druge strane, iz Federacije su došli također očekivani izrazi zadovoljstva, odnosno očekivani muk, kojim „vođa svih Hrvata“ i predsjednik HDZ-a Dragan Čović, obično i isprača sve značajnije događaje političke prirode na nivou BiH, u kojima on direktno nije sudionik. Naravno proračunati Čović, itekako pomno posmatra situaciju i reakcije, vjerovatno i sam očekivajući ponovno korištenje „Bonskih ovlasti“, ovog puta od novog visokog predstavnika Nijemca Šmita, koji je prema svim analitičarima najviše naklonjen političkim stavovima koje zastupa i sam Čović. A to bi u praksi moglo da znači, nametanje spornog izbornog zakona, na način kako to u zadnje vrijeme prvenstveno reklamiraju političari iz susjedne Hrvatske, učvrščivajući poziciju Dragana Čovića, kao nezaobilaznog faktora u svim pregovorima, sa posebno naglašenim simbolom „ugroženosti“ i majorizacije. Da li će krug „Bonskih ovlasti“ funkcionisati na takav način, da svi na kraju budu nezadovoljni ostaje da se vidi.
Sprječavanje strategije kulture poricanja
Nametnuti amandmani na krivični zakon, dolaze u trenutku kada se cjelokupno društvo okrenulo sistemskom poricanju i negiranju svih zločina iz drugih etničkih grupa. Nazivi ulica, mostova, murali, obilježavanje godišnjica, dočekivanje presuđenih ratnih zločinaca, protestovanje na presude ratnim zločincima, bile su samo dio uobičajnog folklora koje su koristile sve tri etničke grupe u BiH, kako bi naglasile svoje patriotske osjećaje i naravno homogenizirale svoje biračko tijelo. Najtragičnije od svega, jeste to da su u velikom broju direktni učesnici tih događaja bili djeca i tinejdžeri, koji zbog katastrofalnog obrazovnog sistema, nisu u stanju na objektivan način doći do informacija u proteklom ratu. Upravo ovi amandmani, bi trebali poslužiti da se pokrene sistemsko pitanje obrazovanja djece o ratnim dešavanjima u periodu 1992 – 1995, na način da se odveć pravosudne presude ratnim zločincima svih zaraćenih strana, konačno nađu u udžbenicima, i da se na taj način makar pokuša zaustaviti sadašnje ludilo etno – patriotskih manifestacija koje se praktikuju širom BiH, a čiji je jedini sublimat da se slave svoji zločinci, poricajući i negirajući zločine nad drugim etničkim skupinama.
Također pored ovoga, nametnutni amandmani predstavljaju jedan ogromni korak, ka ponovnom rehumaniziranju statusa žrtve iz proteklog rata, na način da dolazi do konačnog izjednačavanja statusa svih žrtava iz svih etničkih skupina, što je osim civilizacijske norme i glavni preduslov za bilo kakvu katarzu i buduće pomirenje. Ipak prije svega treba imati na umu, da je pitanje ratnih žrtava, kao i teme prošlosti iz proteklog rata, krucijalno pitanje za sve vladajući nacionalne stranke, koje su čak i razradile poseban sistem organiziranja tzv. „nevladinih“ organizacija, koje se umjesto konkretnog bavljenja stradalim žrtvama, uglavnom bave ideologijom i priklanjaju vladajućim političkim strukturama, time im davajući moralni kapacitet kod građana, a zauzvrat dobivajući materijalnu sigurnost od javnih preduzeća koje kontrolišu vladajuće političke strukture. Na koji način će nametnuti amandmani uticati na ponašanje tih organizacija, biti će itekako zanimljivo posmatrati.
Pripreme za ozbiljan dijalog
Na kraju, kada se skloni u stranu sva halabuka nastala nametanjem amandmana od strane visokog predstavnika, ostaje suština. A suština u ovom trenutku jeste pokretanje suštinskog dijaloga između političkih lidera svih vladajućih partija u BiH. To je neminovna nužnost, jer će taj proces ako niko drugi inicirati Tužilaštvo BiH, zajedno sa policijskom agencijom SIPA, koja nakon aktiviranja ovih amandmana, ima sve elemente za pokretanje optužnica protiv svih javnih djelatnika koji na bilo koji način osporavaju zvanične presude sudova i međunarodnog suda, vezano za ratna dešavanja u proteklom ratu. Da li će i dalje nefunkcionalno Tužilaštvo BiH, zajedno sa entitetskim i kantonalnim tužilaštvima, biti u stanju da se nosi sa ovom vrstom odgovornosti, pitanje je koje baš i ne ulijeva nadu. Postoji realna opasnost, da će pomenuti amandmani moguće biti korišteni isključivo pod „pritiskom javnosti“, odnosno da će doći do selektivnog sprovođenja ovog zakona, što u svakom slučaju nije ni poželjno ni prihvatljivo. I bilo bi čak i veoma opasno da se proces odvije u takvom smjeru, iako treba imati na umu, da na kraju su ipak domaći političari ti koji imaju apsolutnu kontrolu, i bez ikakvih problema u normalnoj proceduri u Parlamentu BiH, mogu da izglasaju potpuno novi zakon, sa novim amandmanima koji bi uradio ovo pitanje na način koji može biti drugačiji od onog kojeg je nametnuo visoki predstavnik.
No kultura dijaloga, pregovaranja i dogovaranja je trenutno na čekanju. Na scenu su trenutno odbijanje, prkos i inat kao političko sredstvo djelovanja. Ipak i pored toga, neophodno je primijetiti da nakon prvobitnih reakcija, političari posebno oni iz entiteta RS, dosta pažljivije koriste termine i artikuliraju svoje stavove, što daje nadu da će u bliskoj budućnosti doći do razvijanja takve prakse, koja je ne samo da je neophodna u političkom životu BiH, nego je i prioritet. Jer jedino u uslovima normalne komunikacije i poštivanja, moguće je doći do kakvog takvog kompromisa, čak i o ovako osjetljivim temama.
Komentari