Bizarni rituali ljepote iz prošlosti
Još od davnih dana pa sve do danas žene su posvećivale mnogo pažnje svom izgledu. Uloga izgleda nije bila samo estetska, već je izgled između ostalog služio i kao znak socijalnog ili društvenog statusa. Kako bi postigle željeni izgled, žene su posezale za raznim metodama uljepšavanja, a neke od tih metoda su bile vrlo bizarne […]
Još od davnih dana pa sve do danas žene su posvećivale mnogo pažnje svom izgledu. Uloga izgleda nije bila samo estetska, već je izgled između ostalog služio i kao znak socijalnog ili društvenog statusa.
Kako bi postigle željeni izgled, žene su posezale za raznim metodama uljepšavanja, a neke od tih metoda su bile vrlo bizarne i opasne.
Svijetla boja tena je bila moderna tijekom nekoliko razdoblja u povijesti pa se zato rituali postizanja takvog izgleda razlikuju od stoljeća do stoljeća i od zemlje do zemlje. Tako su žene još u 6. st. puštale krv kako bi “otišlo” što više boje iz kože. U 18. st. svijetla put je bila na vrhuncu popularnosti jer je bila simbol visoke klase koja nije morala raditi teške poslove na suncu. Tadašnje žene među kojima je bila i Marija Antoaneta su koristile jednu jako opasnu preteču pudera, bijelo olovo. Žene su tako riskirale otpadanje kose i razne opasne upale na koži zbog toksina iz bijelog olova.
Također, da bi još više istaknule blijedu put crtale su si vene s plavom ili ljubičastom olovkom, a kako bi popunile svoje obrve žene su vrlo često posezale za krznom uginulih miševa.
Osim obrvi i lijepog tena, vrlo važan dio lica su i zubi, a to su znale žene još iz Rimskog Carstva pa su posebno iz Portugala donosili portugalsku mokraću za koju se vjerovalo da pomaže u održavanju zubi i svježine usne šupljine. Zubi su bili važni i za japanske žene, ali njihov pojam lijepih zubi je bio potpuno suprotan nego što je naš danas, one su svoje bijele zube bojale u crno.
Takav običaj se zvao Ohaguro i bio je prakticiran sve do Meiji razdoblja (započelo 1868.). Crni zubi su bili znak da je ta žena udata, smatrani su vrlo atraktivnim te su bili simbol vjernosti.
Ni kosa nije bila pošteđena čudnih i štetnih tretmana. U Starom Egiptu tako su za stiliziranje kose i svojih perika koristili životinjsku mast koja se mnogo kasnije također koristila kao “ljepilo” za perike koje ih je pričvršćivalo za glavu i pritom uzrokovalo vrlo neugodan miris u kombinaciji sa znojem.
Perike su u 18. stoljeću dobile i vlastiti kavez kako bi spriječili štakore (koje je privlačila svinjska mast) da se ugnijezde u perikama.
U Staroj Grčkoj također se koristila životinjska mast, ali u kombinaciji s izmetom, urinom i menstrualnom krvlju jer su smatrali da to potiče rast kose, a kako bi postigle sjaj, žene na Bliskom Istoku su umakale svoju kosu u devin urin, i same pretpostavljate da to baš i nije bilo najmirisnije.
Za vrijeme srednjeg vijeka u Engleskoj je visoko čelo bilo vrlo popularno pa su žene čupale dlake s dijela tjemena blizu čela što je bilo vrlo bolno. U isto vrijeme u Italiji žene su umakale kosu u urin lavova, a potom je izlagale suncu, sve kako bi je posvijetlile.
Nešto kasnije na vrhuncu engleske renesanse, kraljica Elizabeta I., poznata po bizarnim ritualima, svoje je perike namakala olovom, živim vapnom, sumporom i vodom kako bi ih obojila u crveno.
Tako je kraljica uz crvenu periku gratis dobila i brojne glavobolje. Kao boju za svoje usne Elizabeta I. koristila je ostatke zgnječenih insekata koje je nanosila na usne.
19. stoljeće je također prepuno čudnih načina uljepšavanja, dok mnoge od nas danas samo sanjamo o prirodno dugim trepavicama tadašnje žene su ih vjerovale ili ne rezale tj. skraćivale. Za sjaj u očima koristile su cijeđeni sok agruma koji su u obliku kapi stavljale u oči. To zasigurno nije bilo ugodno iskustvo.
Poznat je još jedan bizarni ritual koji su žene radile krajem 19. stoljeća, a to je konzumiranje trakavica kako bi smršavile i stale u vrlo čvrste korzete od kitovih kostiju, a znalo se desiti da neke od njih slome i pokoje rebro prilikom nošenja preuskog i krutog korzeta.
U istom razdoblju žene s pjegicama su kako bi ih se riješile na lice stavljale mješavinu soka od limuna, šećera i boraksa tj. natrijevog borata koji se danas može pronaći u sredstvima za čišćenje.
U 20. stoljeću isto tako nije nedostajalo čudnih, a ponekad i jezivih beauty pomagala, jedno od njih je i ova spravica iz 1936. s kojom biste navodno dobile tako željene rupice na obrazima. Spravica za rupice na obrazima nije dugo potrajala na tržištu, prvenstveno zbog svoje neudobnosti.
Komentari