RAMO KOLAR/GRADSKI DANI TEKU: Sve su stvari povezane u našoj čekaonici za tiraniju: i srpski svet, kineskoruske prevare, bajramske hedije, diplome za uspjeh kojih nema
Kontam, kontam i nekako mi se otvori. Ne treba raju zamarati „visokom“ politikom. Ne treba nikakvom. Većina kazuje: mani me se, politika me uopće ne zanima. Pogotovu ju ne treba ogoljevati. Ne govoriti o konkretnim ljudima, imenima, imenima, što bi rekao jedan ovdašnji novinarski guru afera po svaku cijenu. Zna čovek šta narod voli. Još […]
Kontam, kontam i nekako mi se otvori. Ne treba raju zamarati „visokom“ politikom. Ne treba nikakvom. Većina kazuje: mani me se, politika me uopće ne zanima.
Pogotovu ju ne treba ogoljevati. Ne govoriti o konkretnim ljudima, imenima, imenima, što bi rekao jedan ovdašnji novinarski guru afera po svaku cijenu. Zna čovek šta narod voli. Još poodavno mi je jedan iz naroda reko: ako ne pišeš ko vara i krade, ko koga trača i zašto, te ko i gdje koga…ono, sex i te stvari, bolje ne piši ništa. Narod zanima samo to što ti nabrojah.
Pa neću vala više ni ja o pojavama i ljudima, fenomenima i objašnjenjima, analizi i sintezi, vezama imena i prezimena na vlasti s bezumljem na koje ih otuđenost od života i naroda navodi.
Opičim i ja uopćeno. Fraze. Floskule. Tuđe ideje i rečenice pametnih. Tako ću hem ispasti pametan, hem se nikome zamjeriti neću a na kraju ni imenovati odgovorne za npr. goleme uspjehe koje postiže ovdašnja aktualna vlast i ideologija.
Što bih ja skreto pažnju jednom Bakiru Izetbegoviću da on ne umije. Prvo o politici. Onda o državi, naciji, narodu, sociologiji, antropologiji, dia-logosu, odnosu činjenica i istine, o sumnji na kraju krajeva. Teško mu je, znam. Ako vjeruje, ne može sumnjati. Ako se sumnja, zaleđeno stanje mu je dijalektika. U njega će vazda Ahil prestići kornjaču na prvom koraku. U istu vodu on more ugaziti sto puta. Nije orator. Daleko miljama od toga. Možda nije ni stigao. Gladovao je kao mlađi jer mu je baba (ime za oca) ginuo za slobodu. Kakav Sava, kakav Ahil i Paris, kakav Filip Filipović i Vahida Maglajlić. Robijao za ideju slobode koja po njemu ne bi imala alternativa. Onda je pisao zajebane knjige. Po kojima država nije ništa, umet je sve. Pa vođen time u jeku najvećih bosanskih jada baba tajno ide kod Arafata, tada jednog od najmoćnijih ljudi Planeta. I šta ti je rekao, pitao ga u avionu blski suradnik tada. Reko mi je, odgovorio rezignirani dedo, uzmi šta ti daju…A i ja sam božji čovjek i nikakva me država ne zanima. Lijepi politički stavovi jednog predsjednika države.
I kad onda sin mu, samoproglašeni vođa Bošnjaka (koji se baš i ne bune zbog toga), moli Vučića da se odrekne Vulina, razumnom se plače. Glasnogovornik predsjednika Srbije iznosi šefove stavove a ti onda preklinješ šefa za demanti. Niki problem. Nije Vučko slagao ni milion puta. Još će on jednom tebi kazati kako je za samostalnu Bosnu ali nikad i za suverenu. Reći će ti šta god hoš. Ali će nastaviti raditi na stvaranju velike srbije, eufemističnog „srpskog sveta“. Bit će ti lakše ako ti proda praznu frazu? Jest, nije prvi put.
Šta to mene briga. Što bi ja upirao u to da čovjek ne razumije, ne umije i neće. A priča kako hoće. Bolje da zviznem nešto poput: plutokracija i etnokriminalne partijske većine zavode narod i neće da ga izvedu na scenu svijetle budućžnosti, ili nešto u tom stilu. Što pričati kako vlastodršci ne znaju i neće za državu a hoće i itekako umiju za sebe.
Eno i Fadila. Glavni za zajebanciju narodu. Oni koji ga znaju vele mi kako nije loš čovjek. Bravo, pa „dobri ljudi“ su nas i sahranili. „Dobar je čovjek“, prefiks je za nekarakteriziranje i zvanje stvari i događaja pravim imenima. Šta rekne Novalić? Ne more on puno toga, opkoljen je sdaovcima sa svih strana. Pa dragi Fadile, ako ne možeš ništa uraditi, što nisi još davno podnio ostavku i za svojim poslom. Ali nisi. Ostao si, jer tu je i vlast, mast i slast, znaš ti to bolje od mene. Mnogostrukonaplativo bolje.
Ali vidi ovo. Sve su stvari na svijetu povezane. Ko ne vjeruje, neka provjeri. Tako i politika, privreda-razvoj i ekologija-zdrav ljudski život u punom smislu te riječi. Recimo Bosna ima dosta struje. Pogotovu što su oni koji vole sebi nego državi, pomeli ovdašnju privredu u pljačkaškoj prihvatizaciji. Nestalo bezbroj privrednih giganata koji su gutali energiju. E da bi nas ubio razvoj, fadilovci su dali Kinezima praviti novu termoelektranu u prezagađenoj Tuzli i okolici. Iako su eurosmjernice da se te naprave izbacuju iz života a instaliraju zdravi izvori energije, revni su „narodni zastupnici“ glasali za prljavu tehnologiju i zadužili državu milijardama kojih nema. I onda su Kinezi pokrenuli (s Rusima bezbeli) inicijativu da se ukine Visoki predstavnik. Čime bi isključili Europu iz budućih procesa daljne prodaje i montaže sličnih tehnologija i politika. Gdje će ti gazda, a bez Visokog, sada kineskoruski kapital diktirati koliko ćeš biti otrovan a koliko zdrav. I pri tome zdušno pomoći da ti omladina još brže bježi. Ali ne u Peking ili Moskvu, nego po Berlinu, Londonu, Stokholmu…
Možda će nove gazde ustoličiti novum socijalnu državu gdje će se za prigodne praznike dijeliti hedija. Kao što Bakir za Bajram djeci i malo odraslijima daje bajrambanke. Fino, ali ne znam odakle čovjeku pare. Sam negdje reče kako ogromni dio plaće daje u humanitarne svrhe. Ne ostaje ni za računa. Koje, izgleda plaća ljepša mu polovica. Koja istina ima izvanredne prihode. Bili bi oni valjda još veći da se s tom diplomom nije kao nešto zakuhalo, pa niko ne zna ima li je Sebija ili nema. Po svemu, bolje je nemati jer njen primjer pokazuje da je to bolji recept za život nego ubijanje učenjem i sticanjem tih papira po uglednim univerzitetima.
Eno i Osmica dokazuje kako su stvari lijepo povezane. Budeš uz dedu, dedo te preporuči, sin prihvati, postaneš šef najvažnije (tajne) organizacije. Od nje se jako dobro živi i visoko kotira. Što nije ni malo lahko i jednostavno. Pa ne znam što čovjeka proganjaju za opet diplomu. Nije on imao vremena baviti se nekim bezvezarijama po kojekakvim lokalnim fakultetima i gubiti dragocjeno vrijeme čitajući tanke skripte i polažući ispite.
Šta fali našem dojučerašnjem predsjedavajućem. Nije neki naučenjak, još manje govornik, ali ima se toga blaga. Gdje god zaviriš, Dodik i njegovi poklopili. Od Banje Luke, preko Beograda, do Moskve i Cipra vjerojatno. I ko zna gdje sve ne. Pa kad i ti budeš predsjednik, protumačio on šatro opoziciji u njegovom blentitetu, bit ćeš i bogat i imati privatnodržavnu agenciju za prisluškivanje. I proganjanje. Tako se stvari povezuju. I uvezuju. A onda rafalaš po državi koja nije tvoja kako bi ti podanici gledali na drugu bijedu kao neprijatelja a ne okrenuli periskopprotiv ili kontra trebe otimača izgubljenog-otetog im blaga.
Gdje leži problem? U kojem je grmu zec?
Džaba sam ja „nafalio“ gorespomenute likove, znanje je važno. Najvažnije. Obrazovanje. Škole. Pa nisu ga džabe urnisali ovdašnji vlastoderšci (uz nesebičnu pomoć „stranog faktora“). Opet povezujemo: dedo im je vrlo rano odredio: prije poslušni nego sposobni. I eto ti. Ali da bi shvatio ko i kako te drži u modernom zatvoru, izolaciji, ispire mozak retrogradnim idejama, manipulira te i radi ti šta hoće, moraš odgonetnuti. Kad sve si raszjasniš, onda nema profaje magle. Jok. Bljesnut će jaka svjetlost. Prosvjetljenje. Polazište je sumnja. U sve. Ona će iskopati put do sa-znanja. Kad ćeš vidjeti ko su mangupi iz vlastitih redova. No bojim se, kako reče jedan moj pametan drug, da je narod trovan lažima kroz stoljeća, a naročito u potonje vrijeme, već uveliko počeo vjerovati u te pa i sopstvene laži! Zato se i odavno ne buni. Kao drogiran je. A i jest. Od vlasti i prinude nema jače droge. Evo već čujemo kako tridesetgodišnji vladari lokalnih života ne pomišljaju odstupiti. Još jedan mandat, viču. Samo to, pa odoh. Čusmo onoga druga Zvizdića. Sve uzeo u sda. Ali nije mogo biti predsjednik. I ošo čovjek. Bakir prejak, zaleđen i zacimentiran. Denis ne može pored njega. I napusti najveću i najplodonosniju ljubav u ime planiranog i novog utjecaja, ugleda i sticanja. Kad bude predsjednik. Države, a ondaaaaa…možda i partije.
I tako su sve stvari povezane, pisao je indijanski poglavica Sijetl američkom bijelom predsjedniku, objašnjavajući kako mu ne mogu prodati zemlju jer je ona dio njih i oni dio nje. Spomenuo je i modro nebo i list i riku jelena, njihovo jedinstvo i srođenost svakog Indijanca s tim i kako to onda prodati. Danas i ovdje je slično, ali izokrenuto: sve pro-dam fotelju ne dam. Neki su prodali ime, identitet, narod, vjeru, ubjeđenje, roditelje…da bi se dokopali spavaće klupe u parlamentu za oko pet milja mjesečno. I ostatak masti koji ide uz to. Onda narod grakne s pikako je to moguće? I onda dođe pred glasačku kutiju i proradi mu sto put ponovljena laž blješćući ko istina i – opet zaokruži istoga.
I zato mi se nekako čini da je na ovijem stranama potpuno aktualna ona Ničeova: „ Demokratske ustanove su karantin za čežnju ka tiraniji…“
Komentari