RAMO KOLAR/GRADSKI DANI TEKU: Nelegitimna federalna vlada odlučila otrijezniti seljake i najavljenim elektrošokom sahraniti i njih i radničku klasu!?
Kad se vratiš iz grada, dođe ti negativu tmurnog jesenjeg dana natopljenog mrakom koji dodiruje vrhove cipela u nikakvoj šetnji, stresti ko jabuke iz vreće. Pa kud se razlete. Aaaa, jok jabuke. Od njih se pravi (i) rakija. To jest što se pravila, pravila. Ne da više Fadil. Ustvari, možda bi on i pustio seljaka […]
Kad se vratiš iz grada, dođe ti negativu tmurnog jesenjeg dana natopljenog mrakom koji dodiruje vrhove cipela u nikakvoj šetnji, stresti ko jabuke iz vreće. Pa kud se razlete. Aaaa, jok jabuke. Od njih se pravi (i) rakija. To jest što se pravila, pravila. Ne da više Fadil. Ustvari, možda bi on i pustio seljaka da se malo podupre u njegovom blentitetu s kojim kazanom mučenice, ta rodio se pod šljivom, ali ne dopušća vlada. Koje nema. I njih dvadesetak, ma čuj mene, njih par iljada koji od nje i s njom ugodno žive, je jedino prizna. Nelegalno ljudi sjede tamo a da ih niko turio nije. Čime su i nelegitimni. Al haj ti to narodu objasni. I onoj fatamorgana tzv međunarodnoj zajednici.
Isti Novalić, tek pojavni oblik esdea ideološke matrice bez početka i kraja, bez definicije ideološkopolitičke, funkcionalne, stranačke, kakve god hoćeš, kao nelegalan sjedi na optuženičkoj klupi. Što je sprco deset miliona u nake smetljerespiratore. I dok trči između suda i luksuznog ureda u Pofalićima, ubi se od razmišljanja gdje i kako potrošiti hrpu milijardi. Jasno, uz pomoć nezamjenjive pomoćnice i šefice sehare koju njen hateze drži trijes godina. O sreći zemlji, državi i narodu koju su donijeli topeći kamione milijardi, vidi se i iz vasione: oni sve bogatiji, država i narod već crkavaju.
I sad će te dvije „narodne stranke“ stalno fol posvađane miriti se. Razlog jedan: klepiti opet blentitetsku haznu i mirno, do krasja svih mandata, nastaviti živjeti u raju i džennetu. Koji će njihovi podanici dočekati jednog nepoznatog dalekog dana, a možda i noći, ako budu zdušno plaćali ovdjedženetaše. Što će im Svemogući uračunati u veliki plus kad im bude određivao „vječni život“.
Dakle, dosta je dobrih ideja ovostrane vlasti o pljačkanju bijednika. Sto poreza na svaki dinar/marku/ojro koji negdje klepiš. Porezi, prirezi, akcize, takse, maske, daske, mlijeko-krava, tri livade niđe lada nema ni radnika na njoj, otimačina na tajkunske minielektrane, prirez na zrak koji ubija, cestarina, poštarina (o ne do ti Fadil npr knjigu prijatelju poslati tek do Kroejše-probaj, samo će ti se kasti-smračiti) i ihashaaaaj. Jah, i na rakiju pride. Doduše, moraš malo Fadilu haliliti, čovjek se vjerski ćuti muslimanom. Kojemu ne valja piti rakiju. To kazuje i hodža u džamiji. Gdje premijer redovan. I poslušan. Time bi seljaci ostali trezveni. I spremali se, dajući vlastodršcima, bolje se pripremili za ahiret. Gdje bi otišli prijevremeno. Napadnuti boleščinama. Koje idu na slabu ishranu. Koja će vrlo brzo izumrijeti oko nas. Korijenje ne garantira dug život.
Sve kontam, malo im. Puno troše, malo zarađuju. Iako nisam neki ekonomski stručnjak, čini mi se kako bi jedan porez mnogo napunio budžete a brate i proračune. To je porez na budale. Ogromna guta, veća od kredita ememefa, slila bi se što u blentitetske, tako i u državne, kantonalbne, općinske. Privatne najviše. Vidi ti samo kolika je to brojka, Ogromnu većinu naroda su izludili. A uradili su to nebrojeni čimbenici koji sišu državne pipke. Zato jer nisu pametni. Pa ti zbroji.
Eno ti Denisa Zvizdića, Novo lice na domaćoj političkoj sceni. Sa starom ideologijom i pričom. I novim nekretninama i čime sve ne. Oće bit predsjednik, Ostalo je sve probao. Gdje god je došo, čekale ga naprijedspomenute dženetske radosti. Koje čovjek nastoji sačuvati. I dopuniti, zašto ne. I onda on, po svim partijskotajkunskosluganskim medijima ladno priča kako će ser zalagti za dobrobit naroda, puka, radnika, bijednika, jadnika, otvaranju radnih mjesta, šperspektive. Samo što ne reče samog dženeta.
Ali ako ne masa, ja daleko više vjerujem mom rahmetli drugu Karlu duge, guste brade i genijalnog uma kad govori o oninma u palačama, dvorcima, vilama i onima koji su im ih zaradili a preživljavaju u kolibama. Mogu li oni misliti isto? Ne mogu. Onaj prvi ne ide na pijacu. Ni u granap. Ne prima plaću od šesto maraka. Motiku je davno bacio u trnje. Ne zna ni hodati. Guzica iz luksuznih auta iz kojih ne izlaze ih preteže. Ne oblače se na buhljacima. Ne čekaju u redovima. Bedeli to sve čine za njih. Iz palače se ne vide ni razrovane ulice, ni zatrpani parkinzi. Svi iz vila su zaposleni na preplaćenim poslovima iz dubokih kasa. Sve se može kupiti. I ljepota i zdravlje i ljubav. I kad je tako, zašto ti život ne bi svijetlio samo ružičasto.
I lahko ti je obećati ono što živiš svaki dan. Onome ko gleda kako će osigurati barem ampren čorbu za ručak. Jer ti je platio viškom vrijednosti dženetsko uživanje.
I tu bi se onda nekako, nemajući nikakve socijalističke ideje ni u primisli, nadovezao britanski ambasador u nas, Field koji veli: najbolje su domaće sankcije. Ko biva da ovi iz koliba na izborima izaberu druge a ne one prve. Koje spomenuh u ovoj priči a već su se uveliko začešljali za nove mandate. A i Rusija je ljuta jer je Njemačka predložila sankcije za one što ruše državu a sebi sve više palače. Putin više voli tuđi belaj, nego što bi svoje gladne i nezadovoljne uopće i smatrao dostojnim življenja! Ako pak neko misli da su sujedi digli ruke od čerupanja gladne, bose i Bosne ponosne, nisu. Ali ćemo ovom prigodom ipak još malo ostati na domaćim stranama.
Moj kritičar svega (ne)postojećeg mi skreće pažnju da predložim još malo poreza. Bježi, velim, nisam baš na svom terenu. Ne moraš biti kako bi skužio kofa bi valjalo malo osloboditi zgrnutog blaga. Koga pobro?
Pa ovi što se tako grčevito drže vlasti. I godinu unaprijed najavljuju juriš na još udobnije fotelje, trosjede, kauče i limuzine. Treba propisati da svako od njih za kandidaturu, a naročito ako bude izglasan, plati stanovitu sumu. Tako bi tri predsjednika dala po petsto hiljada maraka. Državni zastupnici po dvjestopedeset. Blentiteski poslanici po dvjesta hiljada maraka. U kantonima bi ta cifra za sve više dužnosnike iznosila sto hiljada a općinske pedeset hiljada keka. I to sve nakon provjere da su platili porez na prihode i imovinu koja je na njima ali i na rodbini, prijateljima, neznancima i stranim bakmaa i ofšor kompanijama.
Moj drug zakoračio s ovom izvrsnom idejom duboko u komunizam: svakome prema potrebama, od vlasti prema zgrnutohapljenom!
A mi u prvobitnoj akumulaciji kapitala. Što znači akumuliraj (zgrći) kako znaš i umiješ, prvi se milioni ne gledaju, ne oporezuju, ne dijele. A potom stotine koje se nagromilaju, isti prvomilioneri operu na fin način. Zapošljavajući kolibaše po vlastitim i državnim firmama da im grade palače.
A od Troje naovamo, ni jedan rat nije vođen zbog lijepe Helene!
Komentari