RAMO KOLAR/GRADSKI DANI TEKU: Ko budi Visokog, sasijeca kriminalnu hobotnicu i hapsi rasturače države? Svenarodni Sabor na zidinama kralja Tvrtka u Visokom!
I sijelo u Sarajevu, ko veliki sumorni teferič u Beogradu, propalo. Trojka narodna sjela na kafu, kavu i kahvu. I ti odmah vidiš kud to vodi. Još pri tome hatezeov vlasnik, dr niko ne zna čega, oće sa žutim cukrom. Nikola Špirić, najvještiji skrivač ukradenog blaga, želi srpsku mrku, gustu s tri šećera. Bakir, svoj […]
I sijelo u Sarajevu, ko veliki sumorni teferič u Beogradu, propalo. Trojka narodna sjela na kafu, kavu i kahvu. I ti odmah vidiš kud to vodi. Još pri tome hatezeov vlasnik, dr niko ne zna čega, oće sa žutim cukrom. Nikola Špirić, najvještiji skrivač ukradenog blaga, želi srpsku mrku, gustu s tri šećera. Bakir, svoj ni na čijoj, traži lomljenu kocku, za grickati uz fildžan.
„Mi smo davno nudili da naše i vaše vođe sjednu i lijepo podjele, ovaj dogovore se kako se razići u istoj, a nije naša, zemlji i bog te vidio. Niste šćeli Bakire, sad nećemo mi. Ni radit, ni pregovarat, najbrži je Nikola.
„Stani kolega, nismo se tako dogovorili, Bakir će.
„Nismo se mi nikako dogovorili, upada Čović legitmni. A moremo lako i brzo ako ja budem predsjednik i pripanu mi oba doma naroda, financije i to…
Taman žustro krenulo, kad eto kafekuharice: „Hoće li još neko malo kahve?
„Vrijeđate nas i dalje kolega Izetbegoviću, diže se i ko furija izleti iz sobe Špirić. Inače je već kasnio za Beč gdje se ugodno osjeća u nekom becirku gdjer je od ovakvih rabota i nerada klepio stan.
„Tebi izgleda Nidžo fali kisika, sarkastičan je SDA šef.
„Pa kad neće Nikola, nemam ni ja šta tražiti, razguli i Dragan
„Eto vidiš, s njima nem dogovora, uzdahnu Bakir, ustade i ode se spremat za Banja Luku na sastanak s uglednim mu Bošnjacima tamo. Valjda ih pitati šta će sad kad se Dodik otcijepi: prebjeći kod njega ili se ufatiti djece po svijetu!
To su oni. Nelegitmni svizajedno. Da raskrčme zemlju i državu.
Trebali bi razgovarati. Zamisli – razgovarati! Ma, dajte ba, nemojte nas zasmijavati.
Helem belem, ako se uozbiljimo – nisu legitimni. Kao prvo. Drugo, nisu vođe naroda, kako se lažno predstavljaju. I treće, i najopasnije: ne mogu njihke trojica krojiti našu sudbinu. Oni su tek diktatori i vlasnicii partija iz kojih dolaze. A iste jedva da i postoje. Jer to su udruge interesnih manjih skupina koja se rastura čim jedan drugom izmaknu stolicu. Plus za njih glasa ni deset posto građanstva bosanskog.
Jednostavno: mogu oni onako, o svemu i ničemu, kao što i čine kad se đahkad sretnu. Ali razgovori o zemlji i državi Bosni, jedino i isključivo, se mogu voditi u državnom parlamentu. Ne ni u kafani, prostorijama partijskim, klubovima, sećijama, beogradima i zagrebima, briselima i moskvma. Samo u glavnom gradu.
I neće prodavati poznatu maglu: ja sam htio ljudi, onaj, oni, neće.
To su te partije i njihovi vlasnici, pardon vođe, koji se slomiše vodeći državotvorne i nacionalne politike. Čak i globalne. Nikome od njih na pamet ne pada potreba ljudi, grupa, društva. Ne zanima ih nabaviti goli životni kisik u bolnice. Nemaju pojma kako će građanstvo preživjeti poskupljenje struje od sto posto. Ne idu u granap kupovati i vidjeti masovnu skupoću. Ne vide umiranje domaće poljoprivrede. Ne znaju otkuda dolazi otrovano meso. Ne hodaju ulicama da bi vidjeli kako su propale. Djeca im ne idu u narodne škole, niti obdaništa pa ne haju ni za nastavnike, ni čitanke a ni užine. Prošpale mnogobrojne fakultete i univerzitete ne razumiju i ne umiju. Od bijele kuge bježe ko od kuge. Beskućnike vide samo u filmovima. Rasap porodice vide samo u filmovima. Vodu iz česmi ne kušaju. Piju uvoznu kiselu i mineralnu. Zagušene džade po gradovima i parkinge po parkovima i ispred ulaza, smatraju razvojem. Zagađenje zraka ne osjete. Gladne i nezaposlene vide i čuju u prijegledu statističara. Druže se s poslušnima, sposobni su otišli daleko.
Zaglavljeni u prvobitnoj akumulaciji kapitala i grabeži, lokalne rane ih ne svrbe. Ni rijeke koje prersušuju ih ne uznemiravaju. Ni krovovi što prokišnjavaju na udžericama. Stres i insomnija boraca za golo preživljavanje nema ko liječiti. Radničku klasu ne spominju. Ni grah joj, makar za prvi maj ne ponude.
Ništa od toga nema u njihovim programima. Ni na sastancima kojekavih njihovih foruma, komisija, udruga, savjetovanja, seminara, edukacija. I, naravno, ništa ne čitaju, ni sa kim se ne savjetuju i razgovaraju. Možda bi do njih u suprotnom, doprle informacije o jačanju neokomunizma (neosocijalizma) koji je veoma ojačao u zadnje vrijeme u na Zapadu. Ako ni to, mogli su barem nešto naučiti iz promišljanja jednog od rijetkih mislilaca u nas, prof. Asima Mujkića koji piše o ovome fenomenu: povratak socijalnim i političkim istinskim potrebama (radnog) čovjeka.
I zato je vrijeme za Svebosanski sabor. Na Bilinom polju ja i u Visokom, na ostatcima sjaja kralja Tvrtka. Koji bi im uzeo vlast i vratio je (radnom) narodu i suverenom pojedincu u okviru istoga. Afirmirao rad i stvaralaštvo namjesto bogaćenja uske manjine i hobotnice kriminala koja je umrežila nedokazne vođe i njihove kerbere bez pokrića. U međuvremenu bi neko trebao probuditi Visokoga iz dubokoga sna, kao i njegove šefove i pokazati im gdje je Europa živjela dok su oni tapkali po mraku nepopločanim ulicama. Pod uvjetom da ih ne zadovolji svih četrnest uvjeta za pregovore, koje bi Sabor odmah usvojio i sutra proveo u praksi. Prevashodno radi napretka svoje države i ljudskijeg života građana i pojedinaca u njoj…
I dok te tuše teške teme koje proizvode domaće barabe i rodijaci im iz okruženja, stigne i malo veselja i opuštanja. Smijeha od zaborava: nesvrstani u Beogradu! Hajd da se sad ne smijem, il se rasplačem ko kišna godina, nastupu Negatora Genocida i vlasnika manjeg blentiteta u nas, koji veli zastupa eres a za govornicom imenuje državu i dodaje i epitet naša. Zaboravimo to. Koncentracija je – na vašaru. Nego šta bre bratko. Udri kolce. Ne kolcem, kolo, kolce.
„Udri Mile, rodilo ti žito/ izgledaš mi skoro kao Tito“, ili još neka tugaljivosmiješna „narodna poskočica“ koja također asocira na „genijalne“ plagijatore Onoga Kojega su Lagali i Rušili:
„Druže Tito nešto bi te pito/ da l se smije imat Srbije dvije“, ali i aktualnija:
„Drug je Vučić izdo naređenje/ butum Srbi u sjedinjenje…“, ne (SA)Države!
Da nije žalosno, bilo bi smiješno, referira mi tajni agent Frfa i kroz suze od smijeha preporučuje zabilježit i najveseliju poskočicu-doskočicu s ovoga „veličanstvenog“ skupa rahmetlija od prije šeset ljeta a pod budnim okom „nesvrstane“ Rusije:
„Igra kolo i u kolu luda/ od radosti tresu mi se – kosti“!
Komentari