RAMO KOLAR/GRADSKI DANI TEKU: Čija ruka naš svrab češe dok partiokrate-obućari ne znaju koje im cipele pristaju!?
Na Zapadu ništa novo, na Istoku stare priče. Naumpade mi stihoklep onoga Bore Čorbe, s kojim sam nekad davno neko vrijeme bio dobar. A onda se on žestoko naljutio, naravno na krivim osnovama-insinuacijama na moj tekst o njegovom koncertu u Skenderiji kojega sam secirao kroz sociološke đozluke. Na stranu sad to, ali sentenca je poprilično […]
Na Zapadu ništa novo, na Istoku stare priče. Naumpade mi stihoklep onoga Bore Čorbe, s kojim sam nekad davno neko vrijeme bio dobar. A onda se on žestoko naljutio, naravno na krivim osnovama-insinuacijama na moj tekst o njegovom koncertu u Skenderiji kojega sam secirao kroz sociološke đozluke.
Na stranu sad to, ali sentenca je poprilično aktualna i danas.
Zapad, mislim Europa, ne zna najbolje šza bi ni kako bi. Odnosi se na Balkan a u žiži je Bosna, Ili možda zna, sdamo to nama nije rečeno?! Ali ovaj grozni primjer govori mnogo: četiri godine su mirno gledali kako nas jači tlači, ubija i radi čak i genocid. Nisu htjeli ni prstom mrdnuti kamo li avionom. Lovili su u mutnom radfi svojih interesa. Savjest su pred javnošću prali slanjem pokvarenih konzervi.
Sad djeluju ko i početkom devedesetih. Srbija se razmahala na sve strane. Režim na čelu sa sve fanatičnijim Vučićem (koji strancima, kad ih sretne, prodaje se u janjećoj koži i služi najjačim oružjem – lažima) odlučno provodi mjere i akcije u okupaciji Crne Gore i Bosne. Hrvatsku čeka „kad se steknu povoljni uvjeti“, ma šta to značilo. Proslavom u Beogradu, sličnoj po karakteru, dekoru, ali i sadržaju, onoj pogubnoj Miloševićevoj na Gazimestanu, opečatio je tzv srpski svet, to jest omeđio veliku Srbiju! Kamen temeljac joj je probijanje Solunskog fronta! Dole partizani. Gore četnici. E da je Koča živ pa da se podboči i vidi šta mu rade usred Beograda. Zbogom oružje, sunce kraljeva diktatora se ponovo rađa! Straha brate. Ko to kaže, ko to laže…
Veza sa stihoklepcom koji se i sam deklarirao četnikom, je ta što je sve to taj Zapad od humanizma i renesanse sav satkan, mirno podnio, čak i podršku dao. Dolazak Merkelove Vučiću na noge (plus Albanija) daje naslutiti da demokratska Europa sudbinu Balkana i malo šire, stav lja u ruke Vučiću. I za dvije je „velike“. Ostali će bitzi ostavljeni na milost i nemilost beogradskom režimu!
Istok? Rusija svemu daje duh i po koji polovan avion i sanja toplo more, mrzeći bilo kakvu demokraciju i slobodu za male nacije. Stara priča carizma i staljinizma. Aman, ne treba trošiti vrijeme i slova na ovu priču, Svijet gleda svoj interes i dalje živi izreka: tuđa ruka svaraba ne češe.
Nego, šta je s našim svrabom?
Visoki nam je lijepo objasnio da u Bosni neće biti građanske, demokratske, samostalne, suverene države. Ništa što liči na njegovu zemlju recimo. Što je dato caru, nije i robu! Ali je istodobno kazao kako će se brinuti za dobrobit i bolji život građana! Pa ti to sad prevedi. Mada kontam kako je mislio na njihov život u njegovoj domovini. Gdje će ih za koju godinu biti više no u Bosni. Možda je to taj naš put u EU?
Ostatak nacije se „ćera“. Sve po naputcima iz Vučićeva kabineta. Pa se hapsi već istražen i dokumentiran čovjek. Jok, oni ne priznaju naše sudove. Da pokažu okupacijsku moć. Što se zorno vidjelo u Banjoj Luci. Gdje se ozakonila zaštita ćirilice. Od koga? Šake jada od preostalih Bošnjaka i Hrvata, Roma, Čeha…Ima svi da pišu ćirilicu. Staro bosansko pismo. Iako Dodik veli kako mrzi sve bosansko. Pa u prijestolnici koju voli uzima potvrdu da je već sada pola države i zemlje . Srbija. A ovdje ima i parlament i Predsjedništvo i sto partija i stranaka, ali oni se ne bune. Slažu se? Po onome šzo bivši Visoki, Petrischt zna, tako je! Ne iziđu li Srbi i Hrvati na sljedeće izbore, naglašava, to je kraj BiH! Nije ovaj, što je također upirao u kola raskola i nazatka ovdje, neinformiran. Dapače. Ko da je jučer s Čovićem pio kavu u prvom bezircku u Wieni.
Oko trećeg stuba vlasti i države-demokracije, sudstva, vode se neviđene bitke. Prašinu skuplja politika a narod i dalje vjeruje samo u nedostižnu metafizičku (božju) pravdu. Hoće li prije otići državna tužiteljica Gordana Tadić ili će se optužiti ubice Muriza Memića i Sdavida Dragičevića u najvećoj pravnoj aferi u zadnjih trideset, teško je reći. Zna se da je jakapartiojskoprivatna ekipa koja nagrađuje tužitelje koji su propali na sudu tjerajući izmišljene dokaze oko smrti Memića. Ista bulumenta pakuje i Tadićki. Koja, valja kazati, nije afirmirala pravosuđe, nego politiku nerada i zataškavanja partijskih šefova. I kako god Europa kašljala s politikom prema slabima, ima ipak dobre resurse u obzorju pravosuđa pa je krajnje vrijeme povratka stranih sudija i tužitelja. Pojačanih s radinim američkim kolegama. Strahove i hajdućiju ovijeh strana njihov treći stub ne može ni podnijeti, ni izdržati. Vrijeme je da postane naš. Građani ih plaćaju.
Isti oni kojih nigdje nema. Jer je ovo narodna država. Država naroda. Štrasbur je rekao da nije. Na proteklim izborima raja su opet rekla da jeste. Neseretni sastavljači referendumskog pitanja devedesete su joj odredili tešku sudbinu. Ostalo je povijest. Koju živimo.
Neki predlažu jednostavno rješenje krize. Dati Čoviću mjesto u Predsjedništvu do penzije, pola vlasti (i mrvu više) bosanskim Hrvatima u većem blentitetu, ništa u manjem (sic!) i najmanje trećinu na razini države. Dodiku ostaviti da mirno ode s po države i mirna Bosna. Treći vele, na miru se podijeliti ali pravedno. Ko kod rastave braka.
Ne lažu stranci kad govore: mi ćemo prihvatiti svako rješenje kako se vi unutra dogovorite. Nema Eliota Nessa i Nesalomljivih više, mada ih mnogi prizivaju. Ima samo parlament. U njemu se kroji sudbina države, zemlje i građana (i naroda). Vratiti u parlament bitna i vitalna pitanja, ukinuti ili makar reducirati na najmanju mjeru partiokratiju u kojoj nekolicina nezakonito obogaćenih pojedinaca bahato rastura prošlost, sadašnjost i budućnost.
Zar demokracija nije vladavina naroda-građana? Jeste, ali…Izvitoperila se ista u vladavinu manjine nad većinom. I kad slušam Platona i ostalu helensku pamet, na um mi pada drugačija vrsta vladavine. No ništa od toga niko neće donijeti na tanjuru, kreditu, tenkovima, lažima…Stvar je zasad do olovke. I glave. Nešto malo borbenog morala. Inata. Znanja najviše. Moć i znanje se isprepliću.
Uostalom, ne moramo biti obućari da bi znali koje nam cipele pasaju. A ni školovani za prepoznati opći interes!
Komentari