MUHAMED KOVAČEVIĆ: Čekajući katarzu!
Nedavno donešena presuda generalu vojske Republike Srpske – Ratku Mladiću, postavila je generalno pitanje, da li konačno moguće otvoriti proces suočeljavanja sa prošlošću u BiH društvu, i da li je moguće u skorijoj mogućnosti promjeniti sadašnji narativ negacije zločina, ka moralnoj katarzi ? Haag kao historijska činjenica Bosna i Hercegovina, zagljavljena u procesu tranzicije društva, […]
Nedavno donešena presuda generalu vojske Republike Srpske – Ratku Mladiću, postavila je generalno pitanje, da li konačno moguće otvoriti proces suočeljavanja sa prošlošću u BiH društvu, i da li je moguće u skorijoj mogućnosti promjeniti sadašnji narativ negacije zločina, ka moralnoj katarzi ?
Haag kao historijska činjenica
Bosna i Hercegovina, zagljavljena u procesu tranzicije društva, i dalje traga za svojim putem ka ostvarenju uravnotežene društvene pravde. U tom procesu, nesumnjivo jedno od najvažnijih pitanja je ono koje se odnosi na pitanje odnosa prema prošlosti, odnosno na pitanje odnosa prema zločinima koji su se desili u proteklom ratu. Svjedoci smo da pravda i pravosudni sistem i ne fukcionišu baš u BiH. Prije svega, to se odnosi na pitanje ratnih zločina, koji su iznjedrili novi fenomen u cjelokupnom društvu, a koji granični sa ogromnim moralnim posrnućem, gdje se sada u današnjem vremenu, potencionalni ili već presuđeni ratni zločinci, smatraju uglednim građanima, nerijetko i herojima proteklog rata.
Zaćuđujuća je ta spoznaja, s obzirom na činjenicu, da se je prvi put u svjetskoj historiji, bio osnovan „svjetski sud“, koji je trebao da se bavi pitanjima ratnih zločina na području bivše Jugoslavije, poznatiji kao tribunal u den Haagu. Upravo ova nedoumica pokazuje, da bez obzira na međunarodnu pomoć, i želju da se prevaziđu štete nastale u ratovima širom bivše Jugoslavije, dominicijalno stanovništvo, ipak nije bilo spremno prihvatiti sud u Haagu, kao pokazno mjerilo, koje bi služilo sa „plastičnim“ suočavanjem sa zločinima, koji su počinjeni u ime „patriotizma“ ili pozivanja na taj isti narod, odnosno vlastitu etničku skupinu. Historijski gledano, osnivanje međunarodnog tirubnala u Haagu, pretstavljalo je sveokupatnu promjenu u tadašnjem uveliko zahvaćenom ratnom području bivše nam države. Ideja suda u Haagu, na njegovom samom početku je bila izuzetno pozitivna, i izuzetno plemenita. Već početkom 1993 godine, sud u Haagu je krenuo u izvršne radnje pripremanja suđenja, uglavnom obuhvatajući procese koji su se već tada počeli otvarati u mnogim državama u EU, gdje su preživjele žrtve torture i silovanja, na tamošnjim nacionalnim sudovima, pokušavale doći do svoje pravde, pri tome onemogučavajući potencionalne zločince, da žive lagodnim životom, lažno se prestavljajući kao imigranti iz ratnih područja.
Ideja tkz. širokog opsega procesuiranja predmeta, ispočetka je naišla na oduševljenje kod žrtava, koji su u organiziranim plenumima, sugerirali moguće moduse budućeg rada suda ali i tužilaštva. Ipak, prvobitni elan, koji je zračio sudom u Haagu, vrlo brzo je okončan na način, da se od prvobitne strategije „širokog opsega“ odustalo vrlo brzo, a da se po samom završetku ratnih zbivanja prvenstveno na teritoriji BiH, fokus prebacio na traganje za vodećim licima vojnog i političkog vrha entiteta RS, koji su upravo tada započeli svoj bijeg od sudske potjernice. Početak 2000 – tih godina, kada je na čelu Haaškog tužilaštva bila izvjesna tužiteljica Karla del Ponte, označio je i radikalni zaokret u samom radu ali i fokusu tužilaštva. Od već pripremljeni procesi, čija je terenska priprema i istraživanje bilo pri kraju, umjesto da se procesuiraju na sudu u Haagu, ciljano su sklanjani za budući period tranzicije, gdje su kao već pripremljeni odnosno kvalifikovani predmeti, trebali da završe na nacionalnim sudovima u državama bivše Jugoslavije. Neslavni kraj procesa sa Slobodanom Miloševićem, ali i Vojslavom Šešeljem, posebna je tema, suštinske nesposobnosti suda, koji je u tadašnjem postavljenom procesnom mehanizmu bio totalno podbacio. Ni dolazak aktuelnog tužioca Serža Bramerca, nije mnogo promjenio u tom smislu, može se reći da je u odnosu na početak, Haaški tribunal, na njegovom kraju, ipak ostavio gorak okus selektivne pravde, koja je ostala nepotpuna, a čija se potpuna valorizacija očekuje na procesima koji se vode i vodit će se na nacionalnim sudovima u zemljama bivše Jugoslavije. S te strane, ipak uloga Haaga se može smatrati pozitivnom, jer je ostavila prostor budućim naučnim istraživačima, da precizno detektuju sve događaje koji su se dešavali u proteklom ratu sa početka 90 – tih.
Domaći pravni sistem kao noćna mora
Proces prenošenja predmeta ratnih i ostalih zločina iz suda u Haagu na domaće sudske institucije, proticao je jako tromo i neorganizovano. Zbog obilnosti predmeta, i dalje nefunkcionalnog tužilaštva ali i suda na nivou BiH, tužiteljstvo iz Haaga, uz pomoć stranih ambasada, pristupilo je pripremama raznih strategija, koje su za cilj trebale imati brzo i efikasno rješavanje vodećih osumnjičenih osoba za ratne i druge zločine. No sam proces strategija, koje su bile redovno usvojane na Vijeću ministara BiH, zbog očigledne političke korupcije, ostajalo bi samo mrtvo slovo na papiru. Usporedo sa političkim pritiscima, opstrukcijama, paralelno se dešavao i proces opstruktuiranja u tužilaštvu BiH, gdje se negatinvom selekcijom tužilaca, koji su bili pod raznim uticajima inteersnih grupa, stvarao vakum, koji je dovodio do beskonačnog odugovlaćenja naizgled jasnih i lahko dokazivih sudskih procesa. Ovakav trend nažalost, nalazi se i danas na snazi, gdje neefikasni pravosudni sistem, obolio od raznih stručnih i vanjskih bolesti, treba da u procesu „samoizlječenja“, postavi sistem na jedan sasvim drugi nivo.
Nada i borba za pravdu
Uparvo u tom procesu, suštinsku ulogu bi trebali imati građani,odnosno civilni sektor, oličen u formalna i neformalna udruženja građana, koji će svojim konstantnim pritiskom, „tjerati“ pravosudni sistem da profunkcioniše na pravi način. Začetnici takve borbe su advokat Izet Feraget, koji sa svoja dva siptomatična slučaja, Memić i Dragičević, postavlja nove standarde u smislu „profunkcionisanja“ institucija koji su sami temelj ovog društva. Ipak nažalost, i pored ogromne borbe ovog pojedinca, sa porodicama stradalih, masovni vid ovakvog angažmana i dalje izostaje. Razlog zašto je to tako može se potražiti u činjenici, da je podjeljeno i uveliko istraumatizirano BH društvo, i dalje vrlo povodljivo na ogromne moralne i društvene devijacije, gdje se putem manjeg otpora, koji je uvijek usko povezan za mitom i korupcijom, pokušava ostvariti uglavnom lična korist, bez svijesti i borbe za neku veću društvenu vrijednost. No pored svega, ne treba gubiti nadu, svaka presuda donešena na državnom ili nekom od nižih sudova u BiH, trenutak je svjetlosti koji daje nadu, da u ovakvoj nepravdi priča o pravu, žrtvama i pravdi bi morala i ima smisla. Neophodno je da se u skorijoj budućnosti, otvore procesi, koji će na bazi donešenih sudskih presuda, bacati jedno drugo svjetlo na prošlost koja nam se dešavala početkom 90 –tih, i da bez prevelikih emocija, i strasti, se omogući svima da se suoče sa dokazima, koji nekada i ne idu u korist vlastitom ubjeđenju, ili vlastitoj pretpostavki.
Samo na takav način, uz naravno obavezno djelovanje na obrazovnom i zdrastvenom polju, BH društvo će biti u mogučnosti da dosegne standarde, koje ovih dana postavlja Njemačka, koja bez problema prihvata odgovornost za genocide i ogromne zločine, koje je ona kao sistem uradila prije čak 100 godina. Upravo ti standardi, koji u prvobitni plan postavljaju žrtvu, i koji priznaju žrtvu kao humanističnu vrijednost, uz obavezno pravo na isplatu odštete, daju nam za nadu da će ta katarza koja je svima neophodna, doći u što skorijem roku.
Komentari